Srebrenica: svakog 11. srpnja glavni grad bola

Marš mira je trodnevni pješački pohod, jedna od najvećih aktivnosti u obilježavanju godišnjica genocida u Srebrenici. Sudionici marša pješače u obrnutom smjeru stazama kojim su se Bošnjaci 1995. godine, poslije pada Srebrenice, probijali kroz obruče Vojske RS, tražeći spas na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Polazak sudionika bio je u selu Nezuk gdje su Bošnjaci tada izlazili na slobodni teritorij, a cilj je nakon stotinu kilometara pješačenja gusto pošumljenim, brdsko-planinskim terenom s brojnim potocima, stići do Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica. U koloni Marša je ove godine, po slobodnim procjenama, blizu 6.000 sudionika iz cijelog svijeta. Druga marševska, dosta malobrojnija kolona, krenula je dan kasnije iz Žepe, koja je kao i Srebrenica bila ratna enklava, da bi sudionici iz obje kolone sinoć počeli pristizati i zajedno ulaziti u Memorijalni centar.

Obrazovanje i znanje su naša osveta

U koloni koja je došla iz Nezuka po prvi put je bila i Ajša Jahić. Ona je Srebrenčanka, kći Omera Avdića, koji je pored nje imao još osmoro djece, po čemu ga pamte mnogi stari Srebrenčani. Došla je s kćerkom iz Švedske gdje sad živi. Pitamo je za dojmove.

„Preplavila su me razna osjećanja. Drago mi je kada sretnem i prepoznam neke ljude koje nisam vidjela dugo, jer sam iz Srebrenice otišla kao djevojčica od 14 godina. Idući ovim putem obuzima me tuga i bol. Ne mogu shvatiti da je ljudski um mogao tako nešto uraditi svojim drugovima, prijateljima,komšijama", kaže Ajša sa sjetom u glasu.

Pitamo ju koliko se u Švedskoj zna o tome što se u Srebrenici dogodilo.

„Svake godine11. srpnja u gradu u kojem živim okupljamo se mi iz Bosne i s prijateljima Šveđanima organiziramo manifestaciju za koju ja pripremam govor u kojem pojašnjavam što je bilo u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini s porukom svima, da je naša „osveta" naše znanje, da su to naša djeca koja se obrazuju, završavaju fakultete i da se mi ne želimo svetiti na neki drugi način", poručuje Ajša.

U koloni su i dva mladića iz Austrije. Jedan razumije i pomalo govori jezik kojim se Bosanci i Hercegovci sporazumijevaju, a koji opet ima tri imena. Sramežljivo kaže da bolje govori njemački iako se zove Elvis Džonlagić. Rođen je u Klagenfurtu, gdje živi i studira: „Moj babo (otac) je iz Prijedora. U ratu je izgubio veliki broj članova familije u Prijedoru i zato sam ja došao na ovaj Marš da se poklonim žrtvama genocida jer to meni mnogo znači. Obišao sam u Prijedoru bivše logore Trnopolje i Omarsku, a ovdje sam prvi put."

Njegov prijatelj je Turčin Ozhan Jurekli. On kaže da živi i radi u Austriji, a na Marš mira je došao da bi se pobliže upoznao sa onim što se ovdje u ratu događalo. „Mi Turci imamo posebne simpatije prema Bosni i Hercegovini i njenim ljudima i želimo nekako pomoći ako je to potrebno. Strašno je to što se ovdje desilo našoj braći i sestrama", kazao je Ozhan.

Marš mira ove godine, unatoč kiši i blatu na putu, prvi put se održava po originalnoj maršruti preko Kameničkog brda i lokaliteta Bukva gdje je u jednoj od zasjeda snaga RS-a poginulo oko 1.000 Bošnjaka koji su bježali iz Srebrenice. Taj teren je do prošle godine bio miniran.

Zašto smo to uradili jedni drugima

Za razliku od sudionika Marša mira ultramaratonci su na duplo dužoj relaciji pet dana trčali iz hrvatskog Vukovara do Srebrenice. To je postala tradicija. Slovenac Zmago Horvat je sudjelovao po treći put. „Ovaj ultramaraton koji sam istrčao želim posvetiti dragoj i velikoj prijateljici Nermini Husejnović Bakalović koja je baš odavde iz Potočara, a sada živi u Indiani u SAD-u. Svaku stopu puta ona je bila sa mnom u mislima i srcu", kaže Slovenac Zmago.

Na pitanje je li bilo naporno trčati više od 200 kilometara, on s osmijehom kaže:„Što god da vam kažem, slagao bih. Svatko od nas ima neku svoju priču, svoj križ koji nosi. Normalno da je bilo naporno. 220 kilometara trčati na ekstremnim temperaturama. Najprije neizdrživo toplo s tropskom vrućinom da bi onda cijeli dan počela padala kiša, a temperatura se spustila na plus 14 stupnjeva."

Pitamo ga kakav osjećaj ima kad dođe ovdje u Potočare. „Teško je to opisati, svake godine razmišljam o tome i još nisam našao konačan odgovor, kakve strahote smo mi ljudi spremni učiniti jedni drugima. Trčat ću dok ne nađem odgovor na pitanje, zašto smo to uradili jedni drugima."

Duško Štrbac iz Zagreba je inicijator ideje da se ultramaratonom povežu Vukovar i Srebrenica. On kaže: „Želja mi je bila da tako povežem dva naša najveća stratišta nakon Drugog svjetskog rata." Na pitanje kakva su njegova osjećanja ovdje u Potočarima, Štrbac dodaje: „ Ne znam. Ne može se to opisati. To treba doživjeti. Mi o tome već pet dana razmišljamo - po suncu i kiši, ali imali smo cilj i zato smo došli ovdje. Bilo je teško ali kad znaš za koga trčiš, onda ništa nije teško", zaključuje Duško Štrbac s porukom: "Da se to što se ovdje dogodilo nikad i nikome više ne ponovi."

Popodne 10. srpnja kiša je prestala padati u Srebrenici i okolici. Nebo se razvedrilo i do kasno u noć su u Potočare što organizirano, što grupno ili pojedinačno pristizali ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz svijeta. Stigli su bajkeri iz cijele regije, zatim biciklisti maratonci iz Bihaća i Goražda kao i mnogi drugi. Sudionicima Marša mira se na posljednjoj etapi pridružio i veleposlanik SAD-a u BiH Eric Nelson.

Komemoracija, vjerski obred i ukop posmrtnih ostataka

Danas 11. srpnja Komemoracija počinje u 11 sati intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i obraćanjem uzvanika u zatvorenom prostoru bivše tvornice akumulatora. Ova tvornica je sada u sastavu Memorijalnog centra, gdje se još nalaze i Muzej genocida, Uprava Memorijalnog centra i drugi prateći sadržaji. Ova praksa je uvedena unazad nekoliko godina kako pojedini govornici u svojim obraćanjima ne bi govornicu na otvorenom, pred velikom masom ljudi, zloupotrebljavali u političke svrhe. Nakon obraćanja uzvanika slijedi odavanje počasti i polaganje cvijeća za žrtve genocida na Memorijalnom kamenu a nakon toga i vjerski program u kojem će biti klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop 33 žrtve genocida u Srebrenici.