Strahuju da se nikad neće vratiti kući

Kad je 11. ožujka počela podrhtavati zemlja Shigeru Maeda je bio u kuhinji svog malog restorana. „Na početku potres nije bio tako strašan. Ali onda je postajao sve jači i jači i izgledalo je da neće prestati. Na štednjaku sam imao lonac za fritiranje s uljem koje je bilo zagrijano na oko 200 stupnjeva. Nisam ga mogao držati, a bojao sam se da će se zapaliti ako se lonac prevrne. Onda sam se brzo odmakao od štednjaka, lonac je pao na pod, ali srećom ulje se nije zapalilo.“

Navečer su se Maeda i drugi stanovnici sela upravo sklonili u sportsku dvoranu i čuli prve glasine da se u atomskoj elektrani dogodila nesreća. Ali, nitko nije znao nešto više. Maedino selo Futabaho udaljeno je samo tri kilometra od atomske elektrane Fukušime.

U bogatom Japanu nisu imali što jesti

Sad ovaj 66-godišnjak stoji naslonjen na metalnu ogradu sportske arene u gradu Saitami, nedaleko od Tokija. Shigeru Maeda je suhonjav čovjek, sijede kose i ljubaznog lica. Čovjek si ga lako može zamisliti kako se igra s unučadi, šali se, smije. Ali, usred ove moderne arhitekture on djeluje izgubljeno.

Već nekoliko dana je s oko 2.000 evakuiranih smješten u Saitami. U protekla tri tjedna je prošao pravu odiseju. Svaki put kad je zona evakuacije proširivana, premještan je na drugo mjesto. „Na početku je bilo jako loše jer nismo imali ništa za jesti. Bili smo u školama i prvih dana smo dobivali samo kuglicu riže na dan ili komad kruha i ništa drugo. O nama se nitko nije brinuo, nismo imali nikakvih prostirača na koje bismo mogli leći. Spavali smo na kartonu od kutija.“

U Saitami je sad konačno bolje. Ispred sportske dvorane postavljene su kutije s potrepštinama koje si svatko može besplatno uzeti: odjeća, igračke, ručnici, plastične čaše.

Velika solidarnost Japanaca

Obzirom na to da za svih 2.000 evakuiranih nema dovoljno posuđa, neki muškarci sami prave manje kartonske kutije. U vrijeme ručka su svi u predvorju dvorane sa svojim kutijama u rukama u dugim redovima. Lijevo i desno uza zidove su stolovi s hranom i pićem. Tu svatko uzima što hoće: plastične boce sa zelenim čajem, pecivo, čokoladu ili frankfurtske kobasice.

Japan je od nesreće u atomskoj elektrani u dramatičnoj krizi. Ali, evakuirani osjećaju veliku solidarnost. Samo u Saitami se svaki dan javi oko 1.000 ljudi koji im žele pomoći. Dvije žene nude pranje kose i manikiranje, druge poklanjaju male bukete cvijeća u nadi da će tako razveseliti evakuirane. Tu su i dva akrobata koji zabavljaju i djecu i odrasle.

Ništa više iz ranijeg života

I Shigeru Maeda je zahvalan za pomoć. Ali, nije mu do smijeha. Njegove misli su u njegovom selu. On strahuje da se nikad više neće moći vratiti kući. „Kad bih imao auto, otišao bih kući unatoč zračenju. Osjećam se kao da je 11. ožujka vrijeme stalo. Nikad nisam mislio da se takvo što može dogoditi, a sada se vjerojatno nikad neću više moći vratiti u svoju kuću.“

Iz svoga ranijeg života on ne posjeduje više ništa: ni odjeće ni fotografija, ničega. Sad živi sa stvarima koje mu drugi poklanjaju. I ne zna kako dalje: „Imam nekoliko rođaka i prijatelja kojima bih mogao otići. Ali, grad Saitama kaže, tko sad ode više ne može tražiti pomoć. Zato je teško donijeti takvu odluku. Meni je 66 godina i teško će biti ponovo naći posao. Ako ostanem ovdje imam barem što jesti i gdje spavati, iako je teško ovisiti o drugima. Ali, teško je i ponovo početi iz početka.“

Autor: Silke Ballweg / Anto Janković

Odg. ur.: S. Kobešćak