Tko doista piše europske propise?

Pisanje propisa za 500 milijuna građana Europske unije nije lagan posao, tim više što propisi obuhvaćaju najrazličitija područja o kojima političari jedva nešto znaju. Zato se može razumjeti da traže pomoć stručnjaka - ali ti stručnjaci i organizacije kojima pripadaju nisu uvijek neovisni.

Političar stranke zelenih i izvjestitelj Europskog parlamenta za reformu europskih propisa o zaštiti podataka, Jan Philipp Albrecht se i javno požalio kako su razne tvrtke veoma aktivne uvjeriti zastupnike u njihovo mišljenje. Konstatirao je kako je tijekom 2012. primio devet puta više poziva raznih lobista naklonjenih koncernima, nego što ih je primio od - načelno neovisnih - nevladinih udruga koje se bave tim pitanjem.

Tko je utjecajniji: lobisti ili nevladine udruge?

Marco Maas je uvjeren kako taj pritisak i djeluje na mišljenje zastupnika - i na koncu, na propise koji se na koncu donose u Europskoj uniji. On je među osnivačima platforme LobbyPlag koja javno predstavlja čitava poglavlja u zakonskim prijedlozima Europske unije i koja su, od slova do slova, kopirana iz prijedloga lobista. Usporedio je i rečenice prijedloga koje su pisale nevladine udruge i zaključak Maasa je nedvosmislen: utjecaj zagovornika gospodarskih koncerna i investitora je "mnogo, mnogo veći nego onaj nevladinih udruga."

Platforma koju je pokrenuo Maas sa svojim kolegama se bavi samo reformom propisa o zaštiti podataka u Europi. S druge strane, politologinja Heike Klüver sa sveučilišta u Konstanzu je u svom istraživanju o utjecaju lobija na propise Europske unije došla do drugačijeg zaključka - i tvrdi: jedva da ima razlike između utjecaja lobista od onoga nevladinih udruga.

Toj znanstvenici su poznate optužbe kako lobisti raznih kompanija i investicijskih kuća masovno djeluju u Bruxellesu i praktično neograničenim financijskim sredstvima uvelike utječu na propise koje pišu europski političari - mnogo više nego nevladine udruge. Ona je analizirala 56 postupaka europskih institucija u donošenju raznih propisa i došla je do neočekivanog zaključka: "Nisam mogla utvrditi nikakvu značajnu razliku između utjecaja lobista i utjecaja nevladinih udruga."

Propisi sve blaži - i nepovoljniji za građane

Heike Klüver objašnjava i postupak donošenja nekog propisa: "Ako pogledate kako zastupnici moraju obraditi čitavu gomilu zakonskih prijedloga, ali na raspolaganju imaju obično samo sekretaricu, jednog ili dva referenta i jednog praktikanta, onda si možete zamisliti da im jednostavno trebaju mišljenja koja dolaze izvana."

I Marco Maas se slaže kako je zastupnicima nužna pomoć u donošenju zaključaka, ali je on uvjeren kako se, ako i dođe do promjena, one u pravilu idu na korist određenim tvrtkama i njihovim vlasnicima - a ne građanima: "Na primjer, u prvotnom prijedlogu propisa o zaštiti podataka se traži od jedne velike američke tvrtke da se mora pridržavati europskih propisa o zaštiti podataka ako želi otvoriti podružnicu u Europi. Po novom prijedlogu, tvrtka može sama odabrati u kojoj zemlji želi na papiru otvoriti podružnicu i onda jednostavno pogledati, gdje joj propisi o zaštiti podataka najviše odgovaraju." Njegov zaključak je nedvosmislen: Stroga pravila se "sustavno ublažavaju i to se lako može vidjeti."

I znanstvenica sveučilišta Konstanz je pronašla čitava poglavlja koja su kopirana iz prijedloga lobista. Ali i dodaje: "To nije fenomen koji se samo tiče gospodarskih udruga, nego se kopiraju i prijedlozi nevladinih udruga." Povrh toga, objašnjava kako se pritisak na europske političare vrši na dva načina: "Outside" i "Inside". Kod vanjskih oblika pritisaka su tu prosvjedi ili kampanje koje se vode kroz medije.

Europski propisi uz guščju paštetu

Kod strategije "iznutra" se zastupnici pojedinih interesnih skupina trude stupiti u kontakt sa zastupnicima Europskog parlamenta. "To može biti u obliku objavljivanja vlastitih stavova i konzultacija u formalnim, službenim forumima ili radionicama." Ali povrh toga se mogu organizirati saslušanja u Parlamentu i stvaraju se neformalne mreže. "Tako se na primjer sastaju na ručku ili na večeri ili lobisti organiziraju primanja na koja su pozvani zastupnici."

Ali ako se sažme složenost tema koje moraju obraditi i mogućnosti koje europskim političarima stoje na raspolaganju, njemačka znanstvenica smatra kako su takvi zagovornici pojedinih interesa važan dio postupka u donošenju propisa koji čak i poboljšavaju sposobnost pronalaženja rješenja za probleme pojedinih institucija.

Doduše, priznaje i kako već i registar lobista koji djeluju u Bruxellesu pokazuje staru boljku: isprva je taj registar bio zamišljen kao obaveza svim organizacijama i udrugama koji djeluju u institucijama Europske unije da navedu čime se bave - i tko ih plaća. Nakon veoma dugog i mukotrpnog navlačenja na koncu je doista uveden takav registar - u koji se lobisti mogu, ali i ne moraju upisati. To niti Heike Klüver ne smatra dobrim rješenjem.

"Nitko nama ne govori što da činimo"

S druge strane, europski političari su osjetljivi već i na spomen mogućnosti kako "prepisuju" propise od pojedinih lobista. "Europska komisija nikada ne koristi tekstove koji su eventualno dospjeli do nas preko neke lobističke skupine", glasi odgovor glasnogovornika EK Frederica Vincenta.

U pismu objašnjava kako se na web-stranici komisije mogu pronaći svi prilozi koji su dospjeli iz javnosti, kao i da se može vidjeti koji prijedlozi su uvaženi. Ali europski političari su također i svjesni optužbi kako "slušaju" ono što im kažu direktori pojedinih kompanija pa i europska povjerenica za digitalizaciju Neelie Kroes odrješito tvrdi: "Niti jedan lobist mi neće govoriti što mi je činiti, niti američki niti bilo koji drugi."