TV debata kao šansa za Romneya?

Mogu li televizijske debate predsjedničkih kandidata stvarno utjecati na ishod izbora? Kratko rečeno: i da i ne. Koliko su važne tri planirane debate (3., 16. i 22.10.) u kojima sudjeluju Barack Obama i Mitt Romney? Odgovor: ne mnogo.

Mediji, koji vole dramatiku i promjene trendova, općenito pridaju previše važnosti značenju televizijskih debata i njihovom utjecaju na ishod izbora. S debatama je ista stvar kao i s kandidatima za potpredsjednika. Dva dana prije njihovog imenovanja kruže špekulacije medija i stručnjaka o mogućim kandidatima i što bi njihov izbor mogao značiti. U tjednu nakon objavljivanja imena sretnog dobitnika isti ti komentatori razvijaju moguće scenarije o utjecaju kandidata na različite države, nacionalne skupine ili teme.

Neodlučni birači

No, većina politologa je jedinstvena u mišljenju da je jedini potpredsjednički kandidat, koji je stvarno imao utjecaja na ishod predsjedničkih izbora, bio Lyndon Johnson 1960. godine. Svi drugi nisu imali nikakvog političkog upliva.

Osim toga, ne smije se zanemariti i to da je nemoguće točno shvatiti što stvarno utječe na neodlučne birače, posebice kod izbora poput ovih, kod kojih su Amerikanci suočeni s jasnim ideološki suprotnim programima. Oko pet posto neodlučnih birača (ako uopće izađu na birališta) predstavljaju nerješivu zagonetku čak i za najpametnije promatrače izbora. I budući da mi pojma nemamo za što će se 6. studenoga odlučiti taj amorfni i nerazjašnjivi segment biračkog tijela, skloni smo uvjerenju da bi debate mogle razviti neku magiju i izvući pobjednika iz šešira.

Isto tako je značajno i to da debate zbog svog formata dodatno gube na važnosti. Jednostavno, riječ je o lažnom etiketiranju ako se debatom nazivaju dvije praktički paraleno održavane novinske konferencije s minimumom slabašne razmjene mišljenja. Isto vrijedi i za tzv. Town-Hall-Meeting kod kojeg se kandidatima postavljaju prethodno dogovorena pitanja.

Sugestija pobjeđuje analizu

Na kraju krajeva, sugeriranje mišljenja koje počinje odmah nakon završetka debate, otežava svakom ozbiljnom biraču stvaranje vlastitog mišljenja. Debate daju vrlo malo prostora za nijanse ili složene teme. Zato su kandidati često prisiljeni u roku od dvije i pol minute, koliko im vremena preostaje za odgovor, ponuditi svoja rješenja za takve probleme kao što su sukob Izraelaca i Palestinaca, iranski atomski program ili trgovinska bilanza između SAD-a i Kine.

To po prirodi stvari dovodi do ponavljanja naučenih stajališta s jednostavnim ciljem: pridržavati se teme i ni u kom slučaju ne reći neku glupost!

Virtualni lešinar

U načelu smo mi, televizijski gledatelji ionako virtualni lešinari koji samo čekaju na jedan zanimljivi trenutak u kojem će kandidat izmisliti neku novu državu, neće se na brzinu uspjeti sjetiti trećeg ministarstva koje namjerava ukinuti ili će tvrditi da je stručnjak za Rusiju i proglasiti se sovjetologom ili putinologom. Sve to objašnjava zašto se konstantno smanjuje broj Amerikanaca, koji gledaju te debate, od poznatog sučeljavanja Kennedyja i Nixona 1960. godine.

Pa ipak će 3. listopada mnogi od nas, čak usred noći u Parizu, Berlinu ili Londonu, pratiti debatu. Zašto? Zato što je kod podjednakih izbornih šansi važan svaki detalj, pa jedna primjedba ili pametni odgovor mogu utjecati na mišljenje određene skupine birača.

Tijesna utrka

I najvažnije za kraj: televizijske debate 3., 16. i 22. listopada bit će važne samo onda ako niti jedan od dvojce kandidata do tada ne popravi svoje izborne prognoze i ne preuzme jasno vodstvo u ispitivanjima javnog mnijenja.

Upravo zato je bila zanimljiva debata između Reagana i Mondalea 1984. ili ona između Dolea i Clintona 1996. godine.

Ako će Mitt Romney u listopadu u anketama biti podjednak s Obamom - što bi bilo pravo čudo - da, onda će debate biti stvarno važne.

Dakle, jednostavno prepustimo izbor daljinskom upravljaču.

(Vincent Michelot je profesor političkih znanosti na Institutu d'Études Politiques u Lyonu u Francuskoj)