Uhljebljivanje stranačkih ljudi u Srbiji

Pompozno najavljivana departizacija u predizbornoj kampanji u nekim se općinama pretvorila u običnu sječu knezova. Stare stranačke direktore zamijenili su novi – ponovo stranački. U 11 najvećih gradova u kojima je od lokalnih izbora 2012. godine došlo do promjene vlasti, od 104 direktorske funkcije čak 102 su razdijeljene po stranačkom ključu, od čega su samo tri direktora zaostala iz prethodne garniture vlasti. Gotovo polovica direktora dolazi iz Srpske napredne stranke, a samo za direktorice televizija Smederevo i Pančevo izvori DW-a tvrde da nemaju veze sa strankama.

Latinizmi

„Bespogovorno se zalažem za departizaciju i borbu protiv političkih klasa i privilegija. To je conditio sine qua non svakog napretka“, rekao je Aleksandar Vučić u kampanji 2012. godine. Iza latinskih fraza došlo je obećanje da će u prvih sto dana rada vlade departizirati javna poduzeća, upravu i upravne odbore i formirati nezavisna kontrolna tijela. Tvrdio je Vučić i da će stranački funkcionari do vodećih položaja dolaziti samo ako budu stručnjaci na traženom području.

Međutim, dvije godine kasnije javna poduzeća su i dalje dio stranačkog plijena koji se dijeli po principu: što jača pozicija – to jače i javno poduzeće, pa stožerima lokalnih koalicija po pravilu pripadne ono najprofitabilnije. „Iz javnog sektora se ispumpavaju sredstva za stranačke budžete kroz novčana i nenovčana davanja, putovanja stranačkih kadrova o trošku budžeta i poslovanje s privatnim firmama stranačkih prijatelja“, kaže profesor Zoran Stojiljković, član odbora Agencije za borbu protiv korupcije. „Poseban vid crpljenja novca za stranačke budžete je partijski porez, praksa u kojoj vam se kaže da niste izabrani (samo) zato što ste pametni i lijepi, nego što smo vas mi predložili, pa vam se odmah zatim kaže i koju ćete sumu uplaćivati na stranački račun“, navodi on za DW.

Nagrada za lojalnost

U Srbiji posluje oko 700 javnih poduzeća čiji je gubitak u 2013. iznosio preko 50 milijardi dinara. Država i dalje nema podatak koliko je točno zaposlenih u javnom sektoru, licitira se sve do 900.000. Brojka i dalje raste, usprkos zabrani zapošljavanja, zato što se upravo na lokalnoj razini rješava pitanje egzistencije članova stranaka, kaže politolog Duško Radosavljević za DW. „Samo mali broj se zaposli u organima države i državne uprave, pa se oni ostali zapošljavaju u lokalnim javnim poduzećima i ustanovama. U Srbiji ima mnogo siromašnih, a pošto ne mogu da riješe to veliko pitanje bijede, oni ga onda rješavaju za svoje stranačke članove.“

Računica zatim postaje zastrašujuća: ako svaki direktor – a DW je naišao na nekoliko primjera – odmah u radni odnos primi desetak stranačkih drugova, dolazimo do brojke od nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta koja se dijele koalicijskom kombinatorikom. I to poslije svakih izbora i upodobljavanja.

Nije naše, našli smo

Biraju li najsposobnije ili najodanije kadrove pitali smo sve važnije stranke koje u 11 velikih gradova sudjeluju u vlasti. Odgovorile su samo Liberalno demokratska partija i Liga socijaldemokrata Vojvodine, koje imaju po jednog direktora: liberali u Pančevu, a ligaši u Somboru. I jedni i drugi tvrde da ne prakticiraju stranačko postavljanje direktora niti stranačko zapošljavanje.

„Članovi naše stranke, sama naša politika, pogled na svijet i vrijeme su u dubokoj koliziji s tim načinom razmišljanja i idejom kako treba sudjelovati u vođenju države. Nikada kao svoj cilj nismo postavljali unutarstranačko zapošljavanje, niti su se ljudi učlanjivali u LDP zbog rješavanja osobne egzistencije“, navode u odgovoru za DW u LDP-u. LSV u odgovoru piše da je protiv stranačkog zapošljavanja kojim se građanima šalje poruka da se ne mogu zaposliti bez stranačke knjižice.

Srpska napredna stranka nije odgovorila na upit, pa se ovdje pozivamo na mišljenje člana te stranke, gradonačelnika Leskovca Gorana Cvetanovića (SNS). On je u studenom 2013. za DW rekao da je „valjda legitimno i legalno pravo svakog člana naše zajednice da pokuša da zaposli svog supružnika ili člana porodice“.

Pravila farse

Zakon o javnim poduzećima, usvojen krajem 2012. godine, nalaže da se direktori biraju na javnom natječaju i da ne smiju biti članovi tijela stranke. Također moraju posjedovati fakultetsku diplomu, stručnost na području djelovanja poduzeća i određeno iskustvo. Međutim, prema riječima Zlatka Minića, suradnika Transparentnosti Srbije, taj zakon je već na početku primijenjen selektivno. „Ako stranke imaju namjeru završiti posao za sebe, dovoljno je samo da postave nekog člana komisije“, priča Minić za DW. „A zakon je potpuno ostavio komisijama da rade po svojim kriterijima i nije dao nikakve okvire kakva bi mjerila trebala biti. Iako je propisano da se obrazloženja moraju objavljivati, to je u većem broju slučajeva bilo rađeno samo forme radi.“

Tako je javnosti ostalo nepoznato po kojim su kriterijima komisije odlučivale, osim po stranačkoj pripadnosti. Kriteriji za izbor direktora požarevačkih javnih poduzeća bili su prijava, usmeni razgovor i pomalo montipajtonovska kategorija opći dojam, ali su kandidatima bodovi upisivani samo zbirno, pri čemu su stranački kadrovi dobivali uvijek maksimalnih 15 bodova.

Profesor Zoran Stojiljković iz Agencije za borbu protiv korupcije kaže da je to pokazatelj da su procedure koje zakon propisuje samo formalno provedene, a u slučajevima kad je to za stranačke velikodostojnike posebno važno, onda ni formalno. „Sama procedura natječaja je zadobila oblik farse, pa su se i neki izabrani žalili da su u njihovom izboru sudjelovale potpuno nekompetentne osobe. Tako su potpuno obesmišljeni i relativizirani pouzdani kriteriji izbora.“

Direktori opće prakse

Na pozicije direktora nerijetko dolaze već iskorišteni i isluženi kadrovi, direktori opće prakse koji su već vodili neko drugo poduzeće, a Nikola Pajić iz Srpskog pokreta obnove u ovom trenutku nalazi se na čelu čak dva javna poduzeća. On je u veljači imenovan za v. d. direktora subotičkog Dimničara, a nedavno je postavljen i na čelno mjesto u somborskom JKP Čistoća.

Također, prelaskom iz jedne u drugu stranku – po pravilu onu koja je na vlasti – stranački apartčici vješto izbjegavaju smjenu i ostaju dio vladajuće strukture. Zoran Stojanović iz Leskovca je tako poslije 30 godina u SPS-u prešao u SNS i ostao na čelu „Vodovoda“.

Istini za volju, Vlada Srbije je u travnju najavila formiranje posebnog tijela za kontrolu javnih poduzeća, ali do zaključenja teksta nismo dobili odgovor kada će ovo tijelo biti formirano i na koji način će kontrolirati izbor direktora. „Čini se da pored svih predizbornih zaklinjanja nitko nema namjeru da siječe granu na kojoj sjedi“, kaže Stojiljković. „Mogu se kladiti da će posljednje dvije stvari koje ćemo gledati biti neutralne stručne natječajne komisije za izbor vodećih ljudi na mjestima gdje postoje realna moć i novac, i izmjene izbornog sustava koje bi omogućile da građanke i građani Srbije utječu na izbor vijećnika i zastupnika bar u istoj mjeri kao stranačke oligarhije. Tada ću i povjerovati da je Srbija nešto više od manjkave ili defektne demokracije“, zaključuje on.