Utopija o društvu solidarnosti

Philippe Pozzo di Borgo izgleda prilično svježe, iako iza sebe ima dug let iz Maroka za Köln. On čak kaže da se osjeća dobro, kao i uvijek. Međutim, svatko tko je pročitao knjigu "Drugi uzdah" vrlo dobro zna da temperature ispod nule, za tetraplegičare znače pakao. Dovoljno je samo da počne padati kiša, odmah se javljaju bolovi. Abdel Sellou, njegovatelj iz Alžira gura teško hendikepiranog Phillipea do mjesta interviewa – njih dvojca ove godine sudjeluju na velikom festivalu književnosti u Kölnu "Lit. Cologne".

Deset godina su oni bili nerazdvojni. Među njima se primjećuje nešto poput nježne rutine. Gesta kada bivši njegovatelj uzima slamčicu i pruža ju Philippeu kako bi on mogao piti vodu, urezuje se u pamćenje. Tu se jasno vidi u kojoj je mjeri netko ovisan kada je paraliziran od vrata na niže.

Život u luksuznom zatvoru

Philippe Pozzodi Borgo (61) je aristokratskog podrijetla. U svojoj autobiografiji koja je u Francuskoj objavljena još 2001. godine, pod naslovom „Drugi uzdah“ (Le second souffle), on to detaljno opisuje. Rođen je u francuskoj plemićkoj porodici, život je provodio po zamkovima a kao menadžer imperije šampanjca je bio navikao na luksuz i jet-set. Tako je bilo sve dok se nije teško ozlijedio 1993. godine, prilikom skoka s padobranom.

Sa 42 godine, za njega počinje drugi život, vezan za kolica. On ni danas ne mora brinuti o novcu, kao što to nikada nije ni morao. Ali to je sada jedino što podsjeća na njegov prethodni život. Posljednjih 18 godina bile su na više načina vrlo teške. Tri godine nakon njegovog udesa je od raka umrla njegova žena Béatrice. Bili su to udarci koji su ga naveli da razmišlja o životu.

Manifest solidarnosti

Njegova je dijagnoza je mračna. "Naše društvo se nalazi u krizi. Ljudi su nesigurni, jer ne znaju kakva će im biti budućnost. Financijska kriza samo je dodatno pojačala taj osjećaj", kaže Philippe. Čovjek naprosto osjeća kako bi on rado gestima naglasio neke svoje riječi. No njegove ruke bespomično leže na kolicima. Tim više se kreću njegove oči, skreće pogled ka Abdelu koji sjedi pokraj njega. Njegove poruke zvuče banalno: "Ljudima je potrebna ljubav bližnjih. Moraju se više brinuti jedni o drugima."

On ne pravi nikakvu razliku između hendikepiranih i nehendikepiranih. "Svi ljudi su zavisni jedni od drugih. Nepokretni bi mogli igrati ulogu čuvara. Oni podsjećaju da život nije beskonačan, jer mi nismo uvijek lijepi, sportski, besmrtni. Što smo stariji, to smo ranjiviji."

Ako čovjek malo bolje pogleda, može vidjeti sve više hendikepiranih ljudi. Di Borgo smatra da se time može objasniti veliki uspjeh filma "Nedodirljivi", u kojem je riječ o ljudima nevidljivima za društvo, a istovremeno upućenih na pomoć okoline. On zna koliko je važna pomoć drugih - bez njih on ne bi bio u stanju preživjeti.

Prijateljstvo na obostrano zadovoljstvo

I Abdelu Sellou, kojeg u filmu glumi francuski glumac Omar Sy, takođe je bila potrebna pomoć. Najprije je napravio veliku karijeru – od prijestupnika do njegovatelja. On je tada imao 20-ak godina i nalazio se na dnu društvene ljestvice. Sitni kriminalac koji tek što je izašao iz zatvora. Di Borgo mu je pomogao da postane boljim čovekom. "Ranije sam se bavio samo sobom. Bio sam egoist i bez skrupula. Drugim riječima, bio sam normalan."

Ali onda je prijateljstvo s Philippeom sve promijenilo, kaže Sellou, u rijetkim trenucima kada je ozbiljan. On se zapravo najviše voli šaliti. "U kuće, kao primjerice u onu u kojoj živi Pozzo, ranije nisam ulazio kroz vrata, već kroz prozor." Ni u snu nije sanjao da će dobiti posao. Di Borgo na to kaže: "Da sam Abdela zamolio da me ubije, on bi to učinio."

U međuvremenu je 55 milijuna ljudi u 60 zemalja svijeta vidjelo dirljivu ekranizaciju prijateljstva Abdela i Philippea. Potpuno neočekivano film "Nedodirljivi" je postao najgledanijim francuskim filmom svih vremena. Abdul Sellou više ne živi u zloglasnom predgrađu Pariza. Sada je privatni poduzetnik, uzgaja kokoši u Alžiru. Napisao je i jednu knjigu: "Ima ljudi, koji znaju napisati predivna pisma zahvalnosti. Za nekoga tko u svom životu, nije pročitao nijednu knjigu, 'Jednostavno prijatelji' predstavlja pismo zahvalnosti na 250 strana."

Čovek koji može obradovati druge

I Philippe je u međuvremenu napisao još jednu knjigu: "Prilično ranjiv, prilično jak". Knjiga je manifest društva solidarnosti. On se angažira za ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji kao i on. Zaradu od filma namijenio je institucijama za pomoć paraliziranim osobama, u kojima su hendikepirani i njihovi njegovatelji zajedno pod istim krovom i danju i noću.

On stalno naglašava da nije tužan čovek. Sreća za njega ima drugo značenje: uspjeh u poslu pritom ne igra nikakvu ulogu. Ni on više ne živi u Parizu, već u Maroku, sa svojom drugom suprugom. Svakodnevno dobija mnoštvo elektronske pošte – ljudi od njega traže savjete. Postao je simbol čovjeka koji može obradovati druge. I on je te svoje uloge svjestan - Philippe Pozzodi Borgo odgovara na svako pismo.