Vječni predsjednik Lukašenko

Ne, nismo iznenađeni! "Batka", "Ćaća", kako Aleksandra Lukašenka zovu u njegovoj domovini, ostaje predsjednik svih Bjelorusa. Više od 80 posto – ta me pobjeda podsjeća na moje djetinjstvo. Naime, ja sam rođen u Sovjetskom Savezu isto kao i Aleksandar Lukašenko. I osjećam se danas, 40 godina kasnije, kao da me je netko vratio u stara vremena kada su komunisti također s više od 80 posto pobjeđivali na svojim lijepo insceniranim izborima.

Vidio sam iste svečano okićene automobile s istim zvučnicima kako voze istim, prilično praznim ulicama Minska i pozivaju ljude na birališta. Vidio sam iste televizijske reportaže, koje hvale navodne uspjehe Ćaće koji vlada više od dva desetljeća. Vidio sam iste trgovine u blizini birališta koje sniženjima mame ljude na biračka mjesta, iste pop koncerte koji su inscenirani kao zahvala za svaki glas naroda. Podizanje zastava, hura, a navečer nakon izbora vatromet!

Lijepo nedemokratski

I isto tako kako su ti izbori bili lijepo sovjetski organizirani, tako su bili i lijepo nedemokratski! Da, postojala je oporba. Čitava tri kandidata, ali oni su bili krajnje slabi i nepoznati. Da, oni su smjeli nastupiti na televiziji, ali bez prethodne najave i u nemogućem vremenu emitiranja. Da, bilo je nekoliko tisuća prosvjednika usred Minska, ali samo na nekoliko sati.

A bjeloruski zakon koji ljudima omogućava da svoj glas bez navođenja razloga predaju već od 6. listopada, dakle pet dana prije izbora, Lukašenku je pomogao u nekontroliranom prikupljanju glasova. Jer, to glasovanje nije pratio nijedan jedini strani promatrač. Oni su u zemlju stigli tek 8. listopada. A do tada je već bilo predano skoro 20 posto glasova - i izbrojano. No mora se pošteno priznati da je i oporba činila greške: bez zajedničkog kandidata, bez strategije, previše lojalna vladi.

I tako Bjelorusima ostaje njihov svuda prisutni Ćaća, vječni predsjednik Lukašenko. A Bjelorusija nakon nepoštenih izbora ostaje nedemokratska zemlja usred Europe. Iznenađenje? Ma kakvi!