"Vruće ljeto" za Kubance

Ramón je jedan od stotine privatnih i već svjetski poznatih kubanskih taksista i također sjedi za volanom stare olupine koja tek improvizacijom, tehničkim umijećem i s dobrom mjerom milosti Svevišnjega još uvijek vozi ulicama Havane. Baš zato jer je to doživljaj kojeg neće propustiti gotovo niti jedan turist, svaki put kad vidi da mu je u auto sjeo stranac mora početi sa objašnjenjem.

Ne, cijene vožnje koje pišu u njihovim turističkim vodičima nisu točne, odnosno: više nisu točne. Ne, on ih ne želi prevariti, takve cijene sada svi imaju, nego su cijene vožnje postale više jer je i benzin postao skuplji. Možemo pitati bilo koga, to je sad tarifa. Zapravo, nije sigurno niti da će u neko doba opet morati povećati cijenu taksi vožnje.

Ramón nas doista ne želi prevariti i istina je što govori. Dapače, stanje u Kubi je još teže od pukog povišenja cijene goriva: državne službe i poduzeća su već počela skraćivati radno vrijeme i ograničavati upotrebu klima uređaja kako bi se štedjela energija. Državno čelništvo još uvijek uvjerava građane kako neće biti redukcija i isključivanja struje, ali mnogi se sjećaju kako je to bilo u devedesetima nakon kolapsa istočnog bloka. I tada je bilo redukcija struje i što je još gore, crpke vodovoda su također radile na struju tako da i vode nije bilo uvijek. Zato se Kubanci spremaju na vruće ljeto - i to doslovno.

Venezuela i sama treba svoju naftu

Prošlog petka (8.7.) je osobno Raúl Castro svojim podanicima objasnio što se dešava i što ih čeka: Kuba tradicionalno izvozi nikal, šećer i naftne derivate i svemu tome su na svjetskom tržištu cijene pale. S druge strane, Kuba ovisi o nafti iz "prijateljske" Venezuele, ali obzirom da je i nafta na svjetskom tržištu izuzetno jeftina, Venezuela sada ima i vlastitih briga i više ne može isporučivati toliko nafte Kubi po tradicionalnim "cijenama za prijatelje".

Doduše, Kuba sama godišnje proizvodi oko 25 milijuna barela nafte, ali to je tek oko 40% njenih potreba. Ostalo dobiva iz Venezuele i zauzvrat, u toj zemlji radi i djeluje oko 25 tisuća kubanskih liječnika i medicinskog osoblja. Venezuela će zato i dalje Kubancima slati naftu, ali stručnjaci procjenjuju kako ta zemlja jednostavno ne može slati više od oko 53.300 barela na dan - a to je čitavih 40% manje nego što je bilo u prvoj polovici ove godine. Svima je bilo jasno da je Kuba uvozila iz Venezuele više nafte nego što joj treba, ali je višak prerađivala i prodavala na svjetskom tržištu. Naravno, po "punoj" cijeni.

I to je bio važan izvor prihoda za državnu blagajnu Kube - kojeg sada više neće biti. Zato se sad mora štedjeti na svakom uglu. Takvih mjera se mogu sjetiti svi koji su dio svog života proveli u socijalizmu: prije svega treba štedjeti devize. Sve što se uvozilo treba se nekako nadomjestiti domaćim proizvodima, a kada je riječ o energiji - treba je manje trošiti. Dugoročno, Kuba želi u slijedećih petnaestak godina gotovo četvrtinu svoje energije proizvoditi iz obnovljivih izvora energije i već su dogovoreni određeni projekti sa stranim investitorima. Ali, sve je to budućnost: sada treba gasiti klima uređaje i paziti na potrošnju.

A tko će onda zaboga štedjeti?

Predsjednik Kube je svoje građane upozorio kako "ima već špekulacija da je naša privreda pred kolapsom" i kako će biti kao kada je došlo do sloma istočnog bloka. Naravno, predsjednik Kube tvrdi kako su sve to zlobni jezici: da, bit će teško i biti će posljedica, ali ovaj radnički raj u Karibima je u mnogo boljem stanju nego što je bio u devedesetima. A i Venezuela će i dalje pomagati: "Prave prijatelje prepoznajete u teškim trenucima i mi Kubanci nikad nećemo zaboraviti podršku Venezuele kad smo bili pred velikim izazovima", objavio je Raúl Castro.

Usprkos tome, mnogim Kubancima pada mrak na oči čim im se spomenu devedesete prošlog stoljeća i kraj podrške Sovjetskog Saveza Kubi - i to doslovno. Tada su redukcije struje bile svakodnevnica, a treba doista mnogo idealizma i revolucionarnog žara izdržati makar jedan vrući dan u Havani bez klime i čak bez malenog ventilatora koji će malčice ublažiti sparinu.

Zato je odmah i Castrov ministar za gospodarstvo i socijalna pitanja Marino Murillo objavio Kubancima kako "građani neće biti pogođeni mjerama štednje." Državni cilj jest uštedjeti 6% energije, ali neće biti pogođeni niti turisti. Ostavit će se na miru i državna produkcija nikla, a naravno da i proizvodnja šećera mora ići dalje. Ali kako će se onda uštedjeti 6% energije kad građani troše oko 60% energije Kube - to mnogi građani Kube sami mogu izračunati i koliko onda mogu vjerovati svom ministru.

Zemlja optimista

Naš taksist Ramón je previše oprezan da bi se sa neznancima upustio u političke rasprave. Doduše, mnogi su se nadali kako će zbližavanje odnosa Havane i Washingtona donijeti bolje dane, ali i veliki susjed sa sjevera Kubi još uvijek radi probleme, a od poboljšanja se ne vidi mnogo. Tako je dogovoreno da Kubi bude dopuštena upotreba američkog dolara u svjetskom trgovinskom plaćanju - ali to se još nije dogodilo. Jedino što se promijenilo jest da dolazi više turista, a i to bi se moglo promijeniti.

Jer mnoge mušterije Ramóna su mu postali prijatelji i redovito se vraćaju na Kubu. Ali pomisao na Havanu u mraku i bez klima uređaja je i njih uplašila: "Neki od mojih poznanika su već otkazali ljetovanja koja su knjižili i dali da im se vrati novac. Jer tko zna, kako će tu doista biti?"

On osobno je optimist - to je u svakom slučaju apsolutno nužno, ne samo da bi se bio stanovnik Kube nego i ako se vozi automobil kakvog on vozi. Zato nas srdačno pozdravlja i juri po nove turiste. Kojima će opet morati sve objasniti o cijeni vožnje.