Aleksandar Vučić je u srijedu napravio rošadu s Donaldom Trumpom. Naime, njemačka kancelarka Angela Merkel taj dan nije otputovala na zakazani sastanak s američkim predsjednikom. Kako je američku istočnu obalu napala snježna oluja, let je otkazan i kancelarka se sjetila Vučića. Osjetivši se važnijim od Trumpa, Vučić je pohrlio za Berlin.
Budući da novinari nisu mogli postavljati pitanja ni prije niti poslije radne večere, u javnost je s ovog susreta dospjela kontrolirana slika s kontroliranim tonom. Parlamentarni izbori su u Njemačkoj u rujnu, a predsjednički u Srbiji u travnju. Ništa se ne prepušta slučaju i nepristojno radoznalim medijima.
Njemačka kancelarka domaćinski je pohvalila Vučića za ono što je njoj najvažnije na njezinim izborima – da u zemlju ne stigne prevelik broj izbjeglica kako joj desničarska Alternativa za Njemačku ne bi uzela još više glasova. Otud potreba da se istakne pozitivna uloga Srbije u izbjegličkoj krizi. Neizrečena, ali podrazumijevana poruka njemačkoj javnosti jest: u dogovoru sa zemljama Balkanske rute stvar je pod kontrolom.
Upravo su izbjeglička kriza i humanitarni rezon njemačke kancelarke koja je svojevremeno izbacila krilaticu "Wir schaffen das" – uspjet ćemo zbrinuti i integrirati milijun bliskoistočnih izbjeglica - bili okidači za okupljanje tvrde i ksenofobne desnice u Njemačkoj.
Aleksandar Vučić ne bi bio to što jest da susret s kancelarkom nije prepričao na epsko-lirski način. Onako kako vole njegovi birači. Sve je tu: politička stabilnost u teškom okruženju, ekonomska stabilnost, njemačke investicije.
Nakon što je u agencijsko pero svog javnog biltena izrecitirao već mnogo puta izrečene fraze kada je riječ o Njemačkoj, Aleksandar Vučić je iznio nešto što je doista vrijedno pažnje. Ne zbog toga što je rekao, već kako je to napravio. Nijemci imaju poslovicu da ton čini glazbu. Drukčije rečeno, kakvu intonaciju zauzmeš, takvu ćeš pjesmu otpjevati.
Vučićeva intonacija u Berlinu bijaše intimističko-servilna: on je srbijanskim medijima nakon susreta rekao da mu je kancelarka "točno rekla što da kaže (europskom povjereniku za proširenje, op.a.) Johannesu Hahnu". A onda je dodao: "Rekao sam – ne brini, prenijet ću."
Ovo simuliranje velikog osobnog prijateljstva spada u klasične inscenacije epohe medija i sveprisutne elektronske mreže. Ukoliko analiziramo tu sliku, onda vidimo najmoćniju europsku figuru, Angelu Merkel, koja svom balkanskom fanu namjenjuje povjerljivu ulogu kurira – on će u Sarajevo odnijeti osobnu poruku briselskom povjereniku za proširenje.
Takva autostilizacija Aleksandra Vučića ima starogrčku mitološku matricu. Aca je Hermes, bog pismonoša, koji oglašava zemlji i nebu odluke vrhovnog boga, gromovnika Zeusa. S tim što srpski Hermes nije htio reći što Hahnu prenosi u ime njemačke Gromovnice.
Premijer s ambicijom državnog predsjednika nije propustio reći kako mu je ogromna čast to što je njemačka kancelarka s njim razgovarala više od dva sata, mimo protokola. Time ističe da je on osobno u posebnoj milosti berlinske politelite. I ta poruka je za domaću, srpsku upotrebu. Premijer je izgradio takav odnos s Berlinom, da bi svatko drugi na predsjedničkom mjestu mogao taj odnos samo pokvariti.
Zloupotreba premijerskog položaja u predizbornoj kampanji nije ništa novo. Njemački analitičari inače u takvim prilikama govore o "kancelarskom bonusu", dakle, o bodovima koje netko tko je na funkciji, unaprijed ima, jer je bliži moći i medijima. S tim što u Njemačkoj ne postoji mogućnost da njemačka kancelarka u većini televizija bude 6 do 30 puta prisutnija od protukandidata. Dakle, Aleksandar Vučić, pored "kancelarskog bonusa", ima i domaći, naprednjački bezobrazluk koji se kapilarno proširio medijskim krajolikom Srbije.
Nije briga državnika Vučića što niti jedan ozbiljan njemački medij nije uočio važnost njegovog posjeta. Njemačke novinare jedino je zanimalo hoće li kancelarka reagirati na verbalne izgrede iz Turske. Znači, Vučić se u Njemačkoj nije uspio izboriti ni za medijsku fusnotu. Ali je zato u Srbiji postao intimus i Hermes Angele Merkel. Sve teče po planu.
A u Sarajevo Vučić ide unatoč Dačićevim strahovanjima da bi se mogle ponoviti scene iz Potočara. Tako njih dvojica odlično igraju igru "dobar pandur, loš pandur". Ministar vanjskih poslova je zabrinut. A premijer neustrašiv, kakav jest, hrabro odlazi u grad koji je za svojih paljanskih godina gledao s brda.
Da hermesovski preda Hahnu poruku iz Berlina.
S mitskim slikama trebalo bi postupati oprezno. Premijer s predsjedničkim ambicijama morao bi se zamisliti nad činjenicom da Hermes nije samo Zeusov glasnik i bog putnika, trgovaca i pastira. Već i zaštitnik magije i lopova.