Zapadni Balkan kao izbjeglička čekaonica

„Makedonija ne može biti tampon-zona ili vanjska granica EU-a, to bi bila velika greška“, kaže Jasmin Redžepi iz humanitarne organizacije Legis u Skopju. To bi bilo moguće samo ako bi zemlja bila primljena u NATO i EU. Osim toga, dodaje on, u zemlji postoji velika nesnošljivost prema strancima: „Kad bi izbjeglice zaista morale ostati ovdje u kampovima, brzo bi došlo do nemilih scena kao ranije - prije nego što je njihov tranzit bio dobro organiziran.“

Makedonska vlada, doduše, nije baš protiv te ideje, no to je za Redžepija pogrešna strategija: „Ne možemo sada iz lakomosti na novac – ili zbog želje da se približimo EU-u – preuzeti zadaću kojom bi se zapravo trebala baviti Grčka. Grčka je vanjska granica EU-a, a ne Makedonija.“ A štafetna utrka preko balkanske rute još funkcionira, kao što je to slučaj od prošle jeseni.

Ograda se podiže

U ponedjeljak je kod Idomenija u Grčkoj jedna mala skupina Sirijaca prešla granicu s Makedonijom, poslije jednog dana čekanja. Samir iz Alepa i njegovi supatnici imali su sreće: prije vikenda, Makedonija je privremeno zatvorila graničnu ogradu – jer je Austrija najavila da će uvesti gornju granicu za broj izbjeglica. U Gevgeliji je, uz pomoć Mađarske, već podignuto nekoliko kilometara ograde na granici s Grčkom, a granica bi postupno trebala biti potpuno zatvorena.

A onda bi granične jedinice iz zemalja EU-a mogle doći i pomagati da se izbjeglice onemoguće da napuštaju Grčku – tako su to bar zamislili ministri unutarnjih poslova EU-a. Jedna delegacija iz Bruxellesa je upravo u Skopju, ali neće davati intervjue o razgovorima s makedonskom vladom. Do sada su na granici s Grčkom pomagali samo mađarski vojnici.

Do sada je bilo kako treba na balkanskoj ruti

Samir iz Alepa i njegovi prijatelji su uspjeli proći – postupak je bio rutinski: pokazali su svoje papire iz Grčke, ušli su u jedan vlak i prošli kroz Makedoniju. Četiri sata kasnije, stigli su u tranzitni kamp Tabanovce na granici sa Srbijom. Tranzit preko Balkana teče i dalje. Na organiziranom „ilegalnom graničnom prijelazu“ u Srbiju jedan pomagač je izbrojao oko 1.200 pridošlica i rekao da će ih do večeri biti ukupno 2.000.

Tijekom jeseni je UNHCR opremio kamp velikim šatorima koji se griju i montirao sanitarni blok i pultove za izdavanje hrane. Izbjeglicama je preko noći toplo. Ima i pokrivača, vreća za spavanje, pa i rezervnih cipela i toplih jakni. Pomagači se brinu o ženama i djeci.

Tabanovce je puno djece: izgleda da sa zaraćenih područja u Siriji i Iraku trenutno dolaze samo obitelji. Dvogodišnjaci tapkaju pored majki koje drže za ruku, jedan otac čuči na peronu sa svojom bebom starom četiri tjedna – umotanom u pokrivač. Na sve strane se vide takve slike. Sva veća djeca moraju sama prijeći dva kilometra ničije zemlje do kontrolne točke na srpskoj granici. Tu i tamo poneko dijete zaplače, ali većina mališana stoički gazi po blatu.

„Ne znamo ništa o političkom sporu“

Samir je preko interneta saznao za događaje u Kölnu tijekom novogodišnje noći. Ali, ne zna ništa o planovima Europske unije o eventualnom skorom zatvaranju granica. „Ako su neke izbjeglice uradile nešto loše, treba ih otjerati“, kaže, „ali zašto bi svi bili kažnjeni?“ Osim toga, čuo je da su to bili Marokanci, a ne Sirijci.

On dodaje da ne može zamisliti da će ostati u tranzitnom kampu u Makedoniji kada balkanska ruta bude zatvorena. „Ovdje za nas nema ničega.“ On želi u Njemačku, kao i ostali koji se nalaze na peronu u Tabanovcu. Kada su čuli nas novinare kako razgovaramo, povikali su: „Alemanija, Alemanija!“

I Samir je imao dramatično iskustvo. Kada je prelazio iz Turske u Grčku, vidio je kako tone gumeni čamac – tom prilikom se utopilo 20 izbjeglica. „Tonuo je vrlo polako, oko 20 minuta, i nikoga iz obalne straže nije bilo blizu da pomogne. To je bio najgori dio putovanja; kasnije se sve odvijalo dobro. Među ljudima iz vlaka je mnogo Sirijaca i mnogo Kurda, ali i pripadnika drugih naroda: „Ima i nekih koji su kupili lažne dokumente. Ne znam odakle su, neke policija nađe, neke – ne“. Nikakvo čudo: kontrole su površne, ovdje policajci ne mogu prepoznati lažne putne isprave.

Posljednja stanica za Libijce (i mnoge druge)

U jednom uglu sjede dva mladića iz Libije. Za Bilala i njegovog prijatelja Sufijana, ovo je posljednja stanica putovanja. Kada su prije dva mjeseca napustili Tobruk, nisu znali da će Makedonija dozvoljavati prolazak još samo Sirijcima, Iračanima i Afganistancima. Preko grčke granice su ih prebacili krijumčari. Ali sada su njih dvojica deprimirani, jer već tjednima odavde ne mogu dalje: „Ne znamo kamo bismo otišli.“ Prošle noći je jedan Libijac pokušao probiti se kroz šumu do srpske granice. „Ali, policija ga je uhitila“, kaže Bilal.

On dodaje da ovdje ima previše policije, i da bi se preko „zelene granice“ možda moglo prijeći, ali mnogo dalje od mjesta na kojem se nalazimo. No, to je prilično neprohodan teren, a njih dvojica nemaju više novca. U šatoru UNHCR-a je barem toplo i ima se što pojesti. Ova dva Libijca su u prilično bezizlaznoj situaciji: ako ne uspiju nabaviti novac da plate krijumčare, ostat će ovdje, u Makedoniji, na "ničijoj" zemlji.