Zastare tužbi logoraša i bolna sjećanja na Keraterm

Logor „Keraterm" bio je pored „Omarske" i „Trnopolja" jedan od najozloglašenijih mjesta stradnja. Uspostavljen je odlukom Kriznog štaba Prijedor 24. svibnja 1992. godine na mjestu prijeratne tvornice keramike u Prijedoru. Do njegovog zatvaranja u kolovozu iste godine, kroz logor je prošlo preko tri tisuće civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a ubijena 371 osoba. Mirsada Džolić, silovana je u logoru „Trnopolje“. U „Keratermu“ ostala je bez 28 članova porodice.

Soba broj tri

„Još tragam za očevim kostima. Našla sam muža 2006., imao je samo 33 godine. Prvi put sam dovela svoje kćerke koje su bile sa mnom u logoru. To mi je najteže. One su propatile muke sa mnom u logoru“, kaže Mirsada, navodeći da je 12 puta bila svjedok u Haškom tribunalu.

Najveći zločini počinjeni su u noći sa 23. na 24. srpnja 1992. godine. Među logorašima bio je i Jusuf Arifagić.

„Kada čovjek dođe na ovaj dan pred „Keraterm“, sjećanja su bolna. I kada napustite ovaj prostor, sva ona dešavanja, sve one slike iz tog vremena, sva ona tijela koja su ležala u neposrednoj blizini i koja su bila sasječena, sva ta ubojstva i sve te torture žive u čovjeku. Nakon toga vam treba par dana da se psihološki stabilizirate“, kaže Arfagić, navodeći da su se najgora ubistva desila u sobi broj tri.

„...kada je za dvije noći ubijeno gotovo 350 ljudi, nakon čega su natovareni na šleper koji se kretao ovom cestom koja je bila obojena ljudskom krvlju. I svaki logoraš koji je to vidio i danas živi sa tim slikama“, prisjeća se Arifagić, koji je nakon zatvaranja „Keraterma“ prebačen u logor „Trnopolje“, gdje je ostao do njegovog raspuštanja.

Presude

Haški tribunal je zločine u „Keratermu" proglasio jednim od najstravičnijih zločina koji su počinjeni tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Posmrtni ostaci ubijenih nakon rata ekshumirani su u nekoliko masovnih grobnica na području Prijedora.

Ključni u procesuiranju odgovornih za zločine u Prijedoru, bili su upravo preživjeli logoraši, do danas je u vezi s tim doneseno više od 50 presuda. No to nije dovoljno: „Imali smo više procesa za „Keraterm“, ali uglavnom su svi presuđeni po komandnoj odgovornosti, a direktni izvršioci i dalje su na slobodi“, kaže predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banjaluka i predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 92“, Mirsad Duratović, koji je i sam preživio torture prijedorskih logora.

Za zločine u logoru „Keraterm" osuđeno je devet pripadnika tadašnjih srpskih vojnih i policijskih snaga sa područja iz Prijedora, a dešavanja na području prijedorske regije bila su i dio optužnica protiv Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Radoslava Brđanina, Miće Stanišića i Stojana Župljanina.

Ratna tortura

Status civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini nije riješen ni 30 godina nakon rata. Različiti zakoni na nivou entiteta usporavaju proces što je dovelo do malog broja prijava. Zakon u Republici Srpskoj postoji od 2018. godine, no njegova primjena je istekla, jer je istekao i rok od pet godina za prijavu koliko je bilo definirano zakonom.

Za donošenje zakona na državnom nivou, kojim bi se tretirale sve civilne žrtve rata bez obzira na nacionalnu pripadnost, nema konsenzusa.

Zakonom u RS je bilo definirano da „status žrtve ratne torture mogu steći svi civili koji su bili izloženi torturi u ratnom razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 19. lipnja 1996, na prostoru bivše SFRJ, pod uvjetom da imaju (ili su imali neposredno prije odlaska u inozemstvo) prebivalište na teritoriji Republike Srpske ili Brčko distrikta BiH“. Prema tom zakonu, pravo na mjesečna primanja mogli su ostvariti samo najteži oblici torture i žrtve seksualnog nasilja, te lica koja su u vrijeme torture bila maloljetna, ukoliko im se utvrdi stepen tjelesnog oštećenja od najmanje 20 odsto.

Samo dvije osobe iz Prijedora su do sada ostvarile status žrtve ratne torture. Jedna je preživjela seksualno zlostavljanje, a druga je Mirsad Duratović, koji je u podnošenju dokumentacije dokazao da je bio bespravno zarobljen.

Ranije je za DW rekao da je postojao problem prilikom prijave i primjene zakona jer su ga službenici različito tumačili. „Bez obzira što priložite dokumente dobijete odbijenicu, jer službenici koji rade na predmetu navedu u obrazloženju da iz priložene dokumentacije nije moguće utvrditi da je podnosilac zahtjeva bio žrtva torture, iako u zakonu piše da sama činjenica da ste bili zarobljeni, daje status žrtve“, kaže Duratović.

A druge strane, vlasti u RS su nekoliko puta ponovili da produženja roka neće biti i da je bilo dovoljno vremena, a i „s obzirom na broj prijavljenih u ovom razdoblju". Tada su podsjetili da od 300 lica koliko ih je do sada ostvarilo ovo pravo, 200 ima status žrtve seksualnog nasilja.

Zastara u parničnom postupku

Tužbe za naknadu nematerijalne štete protiv Republike Srpske, prije više od 20 godina podnijelo je na tisuće logoraša. Zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima tužbe su uglavnom odbijene, a troškovi postupaka su prebačeni na logoraše koji su pokrenuli sudske procese. Zbog toga je Savez logoraša BiH upravo sa godišnjice obilježavanja u „Keratermu" uputio apel vlastima u RS, da preživjele logoraše oslobodi sudskih troškova entitetskog Pravobranilaštva, u pravilu od dvije do pet tisuća konvertibilnih maraka (tisuću do dvije i pol tisuće eura).

„Ako već zbog nekih opravdanih ili neopravdanih razloga nismo uspjeli dokazati, odnosno neki ne žele prihvatiti šta se ovdje u Prijedoru dešavalo, hajde da uradimo nešto konkretno, da riješimo logoraše da im ne dolaze više troškovi Pravobranilaštva, jer oni njima sada otežavaju život", kaže predsjednik Saveza logoraša BiH Seid Omerović.

Iz Europske unije su početkom godine upozorili sve nivoe vlasti u BiH da hitnim mjerama omoguće žrtvama rata priznanje statusa, podsjetivši da je prošlo više od četiri godine od odluke UN Komiteta protiv torture, a da vlasti u BiH nisu ispunile svoje obaveze.

Pozvali su vlasti u entitetu RS da ukinu praksu kojom traže da žrtve rata, kojima je odbijen sudski proces u parničnom postupku, plate visoke sudske troškove. I od vlasti u entitetu Federacija BiH traže hitno sprovođenje Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata.

Prema podacima OSCE-a, naknada štete po ovom osnovu u BiH, dodijeljena je u svega 19 od ukupno 700 presuđenih predmeta ratnih zločina.