Zašto iz Hrvatske odlaze obrazovani

Još prošle godine su mediji javljali kako iz Hrvatske svakog tjedna iseljava po tisuću građana.  I dok većinu čine nezaposleni koji doslovce trbuhom za kruhom odlaze uglavnom u Njemačku i Irsku, jedan broj emigranata odlazi iz razloga koji nisu uvijek isključivo ekonomski. Dok je primjerice Ivana iz Osijeka o kojoj smo pisali (Trbuhom za kruhom: u Irskoj se može živjeti od rada ) odustala od „irskog sna“ i vratila se u svoj grad jer, kako je rekla, tamo pripada, ugledna zagrebačka arhitektica i urbanistica Tea Horvat, odlučila je ipak otići. Za Deutsche Welle objašnjava zašto više ne osjeća kao da u Hrvatskoj pripada i zašto ovdje više ne vidi svoju budućnost.

„U jednom trenutku smo mi kao obitelj priznali sami sebi da ovdje perspektive nema i da su sve što postoji, samo velike nade i optimizam koji nikako da se ostvare. Pitanje je gdje čovjek može disati punim plućima, za sve ono što želi, u svom poslu, za svoju obitelj. Došli smo do zaključka da Hrvatska to za nas nije“, kaže ova bivša dugogodišnja članica Izvršnog odbora Društva arhitekata Zagreba, i predsjedništva Udruženja hrvatskih arhitekata.

"Tu više nema nikakvih vrijednosti"

U Hrvatskoj je bitno čiji si, a ne kakav si i koliko si stručan. O slobodi mišljenja da ne govorimo, kaže objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva. Smatra da je Hrvatska u posljednjih 20 godina, od rata, imala veliku šansu napraviti zemlju i društvo koje ima kontinuirani prosperitet, ali je to prokockala. Ujedno smo, kaže, u svim segmentima izgubili sustav vrijednosti, što je dobro, što je loše, što je kvaliteta, a što nije.

„To ide od onog osnovnijeg, od kućnog odgoja, od onoga što te roditelji nauče, da trebaš biti marljiv, da trebaš učiti, širiti horizonte, biti obazriv prema drugima, da je pristojno reći dobar dan i doviđenja, taj cijeli sustav koji ti netko usadi i vjeruješ da je to ispravno. A onda shvatiš da društvo u kojem živiš ne samo da nema takve vrijednosti, nego nema nikakve. Zato znanstvenik svjetskog glasa, Ivan Đikić, ne može ući u HAZU, ali ministar znanosti može plagirati znanstveni rad“, kaže Tea Horvat.

„Prijelomni trenutak je bio kad čovjek shvati da su svi strahovi, izazovi kretanja ispočetka u novoj sredini, promjena okruženja, zajednice obitelji i prijatelja, gubitak tog malog svemira u kojem se krećeš, puno manje loše od toga da ostaneš tu i kontinuirano se osjećaš kao da ne pripadaš i potrošiš ostatak života na takvu situaciju", objašnjava odluku o odlasku. Ističe i vrlo praktičnu stranu: „Svi mi plaćamo porez koji netko drugi troši na način koji nam je apsolutno neprihvatljiv i koji nama i kao poduzetnicima i kao građanima ne osigurava ništa. Niti nam kao građanima daje kvalitetu života niti firmi daje pravnu ili bilo kakvu drugu vrstu sigurnosti“, dodaje.

"Tko je u Hrvatskoj sretan?"

„Mi sada nakon odluke da odlazimo radimo sve one potrebne predradnje da možemo prebaciti poslovanje i svoje živote u neku od zemalja koje su nam interesantne jer ćemo u njima moći profesionalno disati punim plućima. Ja ne znam nikoga tko je u Hrvatskoj potpuno zadovoljan i sretan i tko smatra da ovdje ne treba ništa mijenjati. Ipak, odlazak mnogi gledaju kao poraz i smatraju da su ovdje u poznatom i na sigurnom. Moja je teza da ovdje više ništa nije 'poznato' i 'sigurno'."

Tea Horvat i njezin životni i poslovni partner Radovan Šobat definitivno nisu jedini stručnjaci koji su osjetili zov sredine u kojoj se može „disati punim plućima“, profesionalno i osobno. Hrvatsku je prema nekim procjenama koje su se pojavile u medijima u proteklih pet godina napustilo čak 10.000 informatičara, a prema podacima Hrvatske liječničke komore, od stupanja Hrvatske u EU, zemlju je napustilo i više od 500 liječnika, a taj je broj svakim danom sve veći. Broj medicinskih sestara, znanstvenika, inženjera se i ne zna.

Ili se radi krivo, ili stoji u ladici

Ova nagrađivana arhitektica ima itekako puno razloga da bude razočarana. Devet je godina radila u Zavodu za planiranje razvoja grada Zagreba, no odatle je, kaže, otišla kada se našla pod političkim pritiskom da potpiše nešto što je smatrala da nije u javnom interesu i da nema nikakvo stručno opravdanje. „Bila sam voditeljica GUP-a Sesvete i smatrala sam da postoje brojni stručni razlozi zašto stambeno naselje Sopnica Jelkovec ne smije biti tamo gdje danas jest. Tada su arhitekti bili jako sretni jer se nešto gradilo i događalo i gledali su me u čudu. Desetak godina kasnije je struka priznala da je to bila pogreška, kao i sociolozi, a i javnost se osvijestila. Sad svi znamo da je to pogrešno, a tko je kriv? Nitko? Ja nisam, ja sam pokušala sve da se to tamo ne dogodi, ali se dogodilo“, ispričala nam je.

Nakon bijega iz javne uprave, govori dalje, aktivirala se u stručnim organizacijama arhitekata, gdje je u Komori i Udruženju arhitekata inicirala, koordinirala i aktivno sudjelovala u izradi hrvatskih arhitektonskih politika.  Taj je dokument općeg dobra trebao početi podizati kvalitetu hrvatskog prostora i arhitekture kao nužne osnova za dobar život svakog pojedinca.

Kriminalni zakoni u Hrvatskoj

No nije ga usvojio Sabor, nije obvezujući, Vlada ga je prihvatila i on sada stoji u ladici, ne provodi se. Dapače većinu stvari koje su provodili ili provode političari su potpuno kontra tog dokumenta“, ogorčeno će Tea Horvat. „Kao recimo Zakona o legalizaciji koji je kao prvo užasno nepravedan jer su oni koji su gradili nelegalno platili manje od onih koji su gradili sa svim dozvolama. To šalje poruku da i dalje treba ne poštivati državu i sustav."

Zakonu zamjera i što nije propisao obvezu poboljšanja zgrada i područja koji su građeni bez projekata i protivno urbanističkim planovima. „Ovakvo postupanje je opasno za zdravlje i sigurnost ljudi. Ako se jednom dogodi potres, tko će biti kriv kad se kuća sruši i kad ljudi koji su kupili tu legaliziranu nekretninu poginu. Ako se zapali kuća, a vatrogasac ne može prići zgradi, tko je kriv? To su jako ozbiljne stvari, a da ne govorimo o svim onim gradnjama koje umanjuju kvalitetu života i vrijednost nekretnina cijelog susjedstva, jer su kao šaka u oko i zaklanjaju sunce i pogled,  pa gradnji na tuđoj zemlji, to su takve nepravde..."

"Život je prevrijedan da bi se živjelo ovako"

Zato je njen zaključak: „Mi kao struka nismo uspjeli takav zakon zaustaviti. U trenutku kada smo mi arhitekti trebali jedinstveno lupiti šakom po stolu i reći 'mi smo ovlašteni i odgovorni za hrvatski prostor i kvalitetu života u njemu i zato zakon treba predložiti naša struka, nije se dogodilo ništa.“

Zato se sada, pred odlazak, odlučila angažirati u kampanji Sandre Švaljek za zagrebačku gradonačelnicu, jer kaže, želi pokušati pomoći da se oni koji donose odluke promijene. Vjeruje da će to otvoriti prostor strukama i građanima da sudjeluju u odlukama. Kaže da je u njoj prepoznala osobu s kojom dijeli svjetonazor koji uključuje borbu za sretniju zajednicu. „Ja imam u sebi uvjerenje, ne samo zato što sam arhitektica i urbanistica, da je javni interes i kvaliteta života za sve iznad svega. Ali to se bez prave političke volje neće nikad dogoditi“, govori.

„Ako se u Zagrebu počnu mijenjati stvari, moguće je da će se i drugdje. Sama sebi zvučim utopistički, ali smatram da sam sama sebi dužna da pomognem da se ta promjena dogodi. Svi imamo tu dužnost, ta apatija je jako loša. Ja trebam promjenu, ja ću pomoći da se promjena dogodi ovdje ili ću otići van i napraviti tu promjenu. Ali život je prevrijedan da bi se živjelo ovako. Energija koja se troši da ne postaneš hejter je toliko velika da smatram uspjehom da tijekom svih ovih godina nisam to postala, već sam zadržala pozitivan stav prema životu. Ali pitanje je trenutka, ako ostanem, kada ću to postati“, zaključuje.