Žilava (njemačka) kasica-prasica

Svjetski dan štednje se u Njemačkoj obilježava već 30. listopada - jer dan kasnije protestantski vjernici slave Dan reformacije. I ovdje se na taj dan mališane vodilo u štedionice kako bi ušteđevinu iz svojih kasica upisali na štednu knjižicu - i od banke dobili kakvu sitnicu: penkalu, ravnalo ili flomaster.

Makar je i taj dan dogovoren na prvom Međunarodnom kongresu štedionica 1924. u Milanu, čini se kako i štedionice više nisu sigurne, da li da štednju još uvijek smatraju vrlinom - ili porokom. Nijemci su još uvijek na samom vrhu među rekorderima štednje i u Europi još samo stanovnici Švicarske i Luksemburga štede više. Ali ima mnogo istine i u tvrdnji da bi, kada bi i Amerikanci štedjeli onoliko koliko štede Nijemci, to uzrokovalo trenutni kolaps svjetskog gospodarstva.

Očita je činjenica kako svaki euro u kasici-prasici znači jedan euro manje u opticaju - znači i za nova ulaganja. Štoviše, ako je manje novca u opticaju, to onda znači i da proizvođači moraju spuštati svoje cijene i već smo na vratima, za mnoge ekonomiste, najgore pošasti koja može snaći neko gospodarstvo: deflacije. Jer ako novcu vrijednost raste već kad stoji u čarapi, zašto raditi ili ulagati?

"Zaboga, zašto si ne kupiš slatkiše?"

Zato ne čudi kako niti u štedionicama više nisu baš tako velikodušni sa kutijama drvenih bojica kad im na vrata dođe neki švrćo sa svojom kasicom prepunom sitniša. Kao prvo, najsitnije kovanice su bankama samo muka: jedna Nizozemska je već ukinula promet kovanicama od jednog i dva centa jer je trošak - ne samo proizvodnje, nego i ophođenja s tim apoenima veći nego što je njihova vrijednost. Sve te kovanice treba brojati, slagati, pakovati, pohranjivati, transportirati - a treba ih na kilograme da bi se uopće dobila kakva ozbiljna svota (ako već sami niste izmjerili: jedna kila kovanica od 1 centa je vrijedna oko 4 eura i 34 centa, od 2 centa su to 6 eura i 52 centa).

I institucija štedne knjižice je već odavno na lošem glasu među bankarima. To je oblik štednje gdje se jamči puna likvidnost - dakle iznos nije povezan s nekim vremenskim rokom u kojem novac mora biti u banci, i već odavno banke ne vide razlog, zašto bi onda još trebali nagrađivati vlasnike nekakvim visokim kamatama. Zato su već godinama, u gotovo svim njemačkim bankama i štedionicama, kamate na iznose na štednim knjižicama kud i kamo manje nego stopa inflacije - dakle, tko štedi, taj gubi novac. Ali Nijemci i dalje uporno štede.

"Pravi" novac je ipak - dobra stvar

Naravno, barem na Svjetski dan štednje treba podsjetiti kako su štedni ulozi itekako važni i dragocjeni i kako bi u Grčkoj, Španjolskoj ili Italiji bilo kud i kamo manje problema da tamošnje banke u trezorima imaju "pravi" novac, a manje dvojbenih iznosa (sumnjivih) vrijednosnica u svojim poslovnim knjigama. No trenutni gospodarski uspjeh Njemačka može zahvaliti i činjenici kako su konačno stasale generacije onih koji, kao mališani, nisu sanjali dobiti penkalu u gradskoj štedionici pa i štede - barem malo manje.

To je još uvijek veoma mnogo: na svakih stotinu eura koji Nijemcima doleprša u novčanik (dakle neto prihod), oni stavljaju na stranu 10 eura i 40 centi. Još prije pet godina je to bio gotovo jedan euro više, ali i tako se sakupljaju golemi iznosi. Ako se zbroje svi oblici "čvrste" štednje, dakle gotovina, fiksne vrijednosnice, bankovni ulozi i životna osiguranja, je u samo drugom kvartalu ove godine došlo još oko 23 milijarde eura. Ukupan iznos ušteđevine Nijemaca je tako dostigao basnoslovan iznos od 5.027.000.000.000 (pet bilijuna i 27 milijardi) eura.

Njemački ekonomski stručnjaci su uvjereni kako već i taj jedan euro više kojeg Nijemci "spiskaju" umjesto da ga uguraju u kasicu-prasicu - dakle nešto preko dvije milijarde eura samo u drugom kvartalu, uvelike pomaže ovdašnjem gospodarstvu u ovim kriznim vremenima. Utjeha gospodarstvenika jest i da je sve veći udio i namjenske štednje - prije svega za nekretnine, ali tu već više nisu sigurni da li je to dobro za njemačko gospodarstvo.

Vlastiti stan - sigurnost ili dugoročna zamka?

Iako se može razumjeti kako je, osobito mladim štedišama, san konačno živjeti pod vlastitim krovom, u bankama više nisu previše sretni niti s takvim štednim ulozima. Naime, to su redom dugoročni štedni ulozi i mnogi su dogovoreni u vremenima kada su i banke davale veće kamate jer novac nije bio tako "jeftin" kakvim ga trenutno čini Europska središnja banka.

I dok čak i ozbiljne njemačke štedne zadruge smišljaju trikove kako da se riješe takvih štediša, problem je još jedan. Naime, stanovnika Njemačke je sve manje i vrijednost nekretnina u mnogim dijelovima ove zemlje već pada. S druge strane, u gradovima poput Münchena ili Hamburga gdje i za solidan dobitak na lutriji jedva da možete kupiti malo veći stan u boljoj četvrti je očito da je tržište "prenapuhano", dobrim dijelom zahvaljujući inozemnim investitorima. Zato i za takve akvizicije u bankama nisu sigurni, gdje će na koncu završiti u njihovim poslovim knjigama: pod dobitak ili ipak kao gubitak.

Zapravo, niti Nijemci nisu sigurni, što bi se moglo dogoditi - makar je gotovo svaki četvrti Nijemac misli da će mu u budućnosti biti još bolje. Ali su uvjereni i da znaju, kako da se osiguraju protiv eventualnih nevolja: tako da - štede. Čak i bez da dobiju jeftinu penkalu u gradskoj štedionici.