Žrtve rata: I bez noge život ide dalje

"Prvo sam bila nesretna što sam uopće preživjela. Bilo je jako teško prihvatiti ovakav novi život", kaže Ruslana. Sjeda na klupu u parku, stavlja štake pored sebe i nastavlja: "Ali shvatila sam: čak i ako mi sada nedostaje noga, živa sam, mogu ustati i hodati, doduše na štakama, ali ipak." Ruslana svaki dan prošeće Odesom. Život u rodnom gradu daje joj snagu koja joj je sada prijeko potrebna, kaže.

"Zaista sam htjela ići na front"

Prije godinu dana Ruslana Danilkina otišla je kao dobrovoljka braniti Ukrajinu od ruske invazije. Tada je imala 18 godina. Odluka joj nije bila laka. U prvim mjesecima rata oklijevala je jer joj je služenje vojske bilo strano. "Najviše me bilo strah toga da ne znam u što se upuštam i koliko dugo ću biti odsutna od kuće. Ali htjela sam otići, ovo je moja zemlja i jako ju volim. Mislila sam: što nas više tako misli, to ćemo biti jači. Znala sam da ne mogu učiniti čuda, ali htjela sam učiniti nešto kako bi pomogla svojoj zemlji", prisjeća se Ruslana.

Uzor su joj bili roditelji. Ruslanina majka i očuh već su bili raspoređeni u Donbasu još 2015. godine u sklopu tadašnje ukrajinske antiterorističke operacije, usmjerene protiv takozvanih "Narodnih republika Donjeck i Luhansk" koje su još uvijek pod ruskom kontrolom. U veljači 2022., kada je započela velika ruska invazija na Ukrajinu, oni su ponovno otišli u rat kao dobrovoljci.

Ruslana se pridružila ukrajinskoj vojsci u travnju. U početku joj je bila povjerena obrada podataka u Zaporožju. Ali ona je htjela biti bliže frontu. Zahtjev joj je zbog mladosti i neiskustva nekoliko puta odbijen, ali joj je na kraju odobren te je bila premještena u sektor komunikacija. Ruslana je ovdje služila sve do dana koji joj je potpuno promijenio život.

"Nisam mogla vjerovati"

Bilo je to 10. veljače 2023. Ruslana i njezini suborci bili su u borbenoj misiji u regiji Herson. Iznenada je počela ruska topnička paljba i geler je pogodio suvozačko sjedalo na kojem je ona sjedila. "Dobro se sjećam trenutka eksplozije. Prvo sam se sagnula i automatski uhvatila za koljeno. Odmah sam znala što se dogodilo, ali nisam mogla vjerovati da sam ostala bez noge. Pitala sam suborce što se događa, no oni nisu ništa govorili", priča Ruslana o tom danu.

Ruslana je preživjela zahvaljujući sretnom slučaju. Odmah nakon napada naišlo je sanitetsko vozilo. Pružena joj je prva pomoć i tako je spriječeno iskrvarenje. Odveli su ju u drugo vozilo gdje je shvatila da joj je noga stradala. Zatvorila je oči od šoka i nije ih otvarala sve do bolnice.

Ruslana je operirana u gradu Černobajevka. Liječnici su joj pokušali spasiti nogu, ali uzalud. Morali su ju amputirati iznad koljena. Istog dana, Ruslana je odvedena u Mikolajiv, gdje je ostala tri dana prije nego što je prebačena u rodni grad Odesu na liječenje. U bolnici je danima plakala, ali je u jednom trenutku odlučila da želi ići dalje.

Od tada joj je obitelj najveća podrška. Prije svega, njezin brat Vladislav i njegova supruga Angelina podržavaju Ruslanu. Tisuće ljudi diljem svijeta svakodnevno ju bodri preko društvenih mreža. Na Instagramu Ruslana trenutno ima preko 37.000 pratitelja.

“Sjećam se prve operacije u Odesi, kada su ljudi saznali za moju priču”, kaže Ruslana i nastavlja: "Kada su me poslije odveli na odjel, jednostavno nisam imala vremena razmišljati o svojoj nozi i boli li me ili ne. Stalno sam bila na mobitelu, puno ljudi mi je slalo poruke i to nije prestalo do danas."

Bez lijekova protiv fantomskih bolova

Ruslanina želja za životom mnogima ulijeva snagu. No mlada vojnikinja nije odmah prihvatila svoju sudbinu. „Prvo sam mislila da sam se navikla. Ali kad sam izašla u šetnju i vratila se na odjel, pomislila sam: ovo nije istina! Ovo se ne događa meni! Sjećam se da sam tri ili četiri tjedna nakon amputacije bila u šetnji kada me brat slikao. Pogledala sam i vidjela sebe bez noge. Mislim da još uvijek nisam bila potpuno svjesna što se dogodilo."

Na pitanje kako je sada, Ruslana kaže da se osjeća mnogo bolje, fizički i psihički. No i dva mjeseca nakon tragedije muče ju tzv. fantomski bolovi. "Davno sam odustala od injekcija protiv bolova. To je bila moja vlastita želja jer sam htjela osjetiti nogu onakvu kakva jest. Naravno da su se bolovi vratili, ali s vremenom su se smanjili. Psiholog mi pomaže i objašnjava kako da svom mozgu objasnim da je noga nestala", objašnjava ona."Zato što mozak pamti nogu prije ozljede i tamo nastavlja slati impulse. Tako nastaje ova bol."

Trenutno pije samo sedative. Sve do nedavno još je imala jake napade panike. Lijekovi i redovita psihoterapija pomažu joj da korak po korak prevlada taj problem.

"Želim ponovno klizati"

Ukupno je Ruslana prošla pet operacija. Trenutno je u sanatoriju i priprema se za protetičku nogu. Nogu joj mjere svaki dan kako bi saznali mijenja li se opseg noge i dalje nekoliko mjeseci nakon amputacije što je važno prilikom odabira i montaže proteze. Također, Ruslana će uskoro početi s vježbama za obnovu mišića koji su atrofirali u posljednja dva mjeseca.

Ukrajinka je zahvaljujući donacijama dobila modernu protezu njemačke proizvodnje. Nakon što se privikne na protezu, želi slijediti svoje nove snove i nastaviti svoj život. Između ostalog, želi ponovno ići na klizanje. "Sanjam i o biciklu. Čak i ako mi nedostaje noga, to ne znači da ne mogu živjeti te snove."

Unatoč patnjama, Ruslana želi motivirati druge ratne vojne invalide da ne izgube vjeru u život: "Želim ljudima pokazati da je sve moguće i da ne morate sjediti u kući i skrivati ​​se. Ako vam se nešto dogodi, to je zastrašujuće i boli, ali život ide dalje. Moraš ga živjeti."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu