Najteža godina u istoriji EU

Bilo je to neko sasvim drugo vrijeme, kada je najvažnije pitanje za EU bilo da li će savladati krizu evra. U januaru je u grčkoj na vlast stupio ljevičarski političar Aleksis Cipras, što je izazvalo veliki strah povjerilaca Grčke. On se odupirao zahtjevima Trojke - kao što je to i obećako pred izbore. Uslijedila je višemjesečna partija pokera između Atine i kreditora.

Krizni samiti su se samo smjenjivali. Više nego jednom je prijetio izlazak Grčke iz monetarne unije. Njemački ministar finansija Volfgang Šojble je čak predložio da Grčka napusti evrozonu na ograničeno vrijeme. No, naposlijetku je grčka vlada popustila i prihvatila uslove međunarodnih kreditora, pa je tako ispunila sve što treba da dobije treći kreditni paket. To je najprije smirilo duhove. Dužnička kriza u Evropi i dalje traje, ali je od ljeta pod boljom kontrolom.

Mnogi su tada smatrali da je evro u opasnosti, a sa njim i Evropska unija. Njemačka kancelarka Angela Merkel spada u one koji su stalno opominjali da se treba strogo pridržavati pravila i dogovora. No, nešto kasnije je i ona sama prekršila pravila.

Merkel izolovana

Jer, kada je krajem ljeta priliv izbjeglica preko Balkanske rute postajao sve veći, kada su hiljade ljudi bile zadržane u Mađarskoj, odakle su htjeli da pređu u Njemačku, Angela Merkel im je dozvolila da uđu u njenu zemlju, ne hajući za Dablinski sporazum, prema kome azil može da se traži samo u prvoj zemlji EU u koju se uđe. Nešto kasnije, ona je taj sporazum proglasila prevaziđenim.

Merkelova je dozvolila da u njemačku nedjeljama nekontrolisano ulaze izbjeglice, izjavivši da nema "gornje granice" kada je riječ o broju ratnih izbjeglica koje Njemačka može da primi. Njena poruka javnosti je glasila: "Mi to možemo". U početku je većina građana podržavala taj koncept, ali kako se broj izbjeglica povećavao, i raspoloženje se mijenjalo. Druge evropske zemlje su najprije bile zapanjene, a ubrzo zatim su prestale da pokazuju bilo kakvo razumijevanje za potez njemačke kancelarke. Za nju je situacija postala vrlo neprijatna kada je pokušala da progura jedinstveni evropski sistem za raspodjelu izbjeglica. Prije svega istočne zemlje EU su to kategorički odbile i optužile Merkelovu da je "pozvala", izbjeglice da dođu.

Mađarski premijer Viktor Orban je proglasio izbjegličko pitanje za "njemački problem" i zatvorio prilaze svojoj zemlji. Postavio je ogradu najprije na granici sa Srbijom, a zatim i prema Hrvatskoj. Otada se svuda dižu ograde i uvode granične kontrole, slobodno kretanje po Šengenskoj zoni je ograničeno. "Tu nema Evrope, tu nema Unije", zavapio je jednom predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker.

Skretanje udesno

Merkelovoj se nisu suprotstavile samo druge vlade. U okviru institucija EU, predsjednik Savjeta EU Donald Tusk je upozorio: "Evropa bez spoljnih granica je plodno tlo za strah." Početkom decembra, on je u jednom novinskom intervjuu rekao da je izbjeglički talas "preveliki" i da bi zato morao da se zaustavi, te da niko u Evropi nije spreman da primi tako veliki broj izbjeglica, uključujući i Njemačku.

Sve te diskusije su se odrazile i na rezultate izbora. Praktično svuda, gdje su krajem ljeta održani izbori, desničarske stranke su dobile veliku podršku birača. Tako je bilo i u Poljskoj, gdje je nova vlada već otvoreno govorila protiv izbjeglica. Ministar spoljnih poslova Vitold Vaščikovski je u novembru rekao: "Možete li zamisliti da šaljemo našu vojsku u Siriju, dok 100.000 Sirijaca sjede u Berlinu, piju kafu i gledaju kako se borimo za njihovu bezbjednost?" Mnogi smatraju da je Evropska unija sve manje u stanju da rješava probleme, što za posljedicu ima "novu nacionalizaciju".

EU bez alternative

Islamistički napadi u Parizu sredinom novembra sa 130 mrtvih doveli su do nove radikalizacije. Doduše, mnogi političari su od početka upozoravali da atentate terorističke organizacije IS ne treba miješati sa izbjegličkom dramom, ali francuska vlada je to ipak učinila. Liberalna politika prema izbjeglicama, onako kako je to zamislila Angela Merkel, na evropskom nivou ima sve manje pristalica.

Gotovo očajnički, zemlje EU sada pokušavaju - svaka za sebe, a dijelom i zajednički - da smanje broj izbjeglica. EU je čak spremna da da novac i učini političke ustupke Turskoj koju je do sada oštro kritikovala zbog lošeg stanja ljudskih prava. Hermetičko zatvaranje, saradnja sa zemljama porijekla i tranzita, ali i suzbijanje uzroka izbjeglištva su sada načela - tim redom.

Evropa ovu godinu završava u krizama: kriza evra, izbjeglička kriza, ukrajinska kriza sa zategnutim odnosima sa Rusijom, situacija poslije napada u Parizu. Mnogi vide opasnost od razbijanja Evropske unije na fragmente, smanjivanju podrške Evropskoj uniji i jačanju populističkih snaga. No, jasno je da i pored toga nema alternative evropskoj saradnji.