Čekajući seljačku bunu 2018.

Živimo u vremenu u kojemu sve manja grupa ljudi biva sve bogatija, a sve veća grupa, i pored blagostanja i rada, ne može sudjelovati u tom bogatstvu. Socijaldemokracija nam je potrebna kao što to dugo nije bila, ali ona je paralizirana u grču sujete i osjetljivosti. I dok je ranije kao suveren važio onaj političar koji zna podnijeti kritiku i ostati posvećen problemu, sada sve više političara smatra da se može otresti po kritičnim novinarima.

To je nepodonošljivo zato što je očita potreba za političarima koji se neće baviti samo sobom, već i uvjetima u kojima ljudi žive. Valja zaustaviti eroziju društvenog jedinstva. Trenutno se puno govori o #MeToo i preobražaju koji bi taj glasni ženski pokret mogao donijeti. A premalo se govori o šteti koju Trump demonstriranjem svoje neoliberalne, egomanske i autoritarne muškosti prouzrokuje kod mladih muškaraca i šefova. Dijalektika borbe spolova sadašnjice: samoodređenje žene ide ruku pod ruku s povratkom autoritarnog vladara.

Praznik neoliberalne bezobzirnosti

Kada su u Davosu šefovi europskih koncerna – uglavnom muškarci – sjedili za stolom s Trumpom, bila je to gozba oholosti koju su radnici mogli da gledati na televiziji sjedeći u svojim foteljama. Bilo je vremena kada su radnici i seljaci svrgavali čitave vlade zato što su večerale o državnom trošku. Ljudi su to ovako vidjeli: te elite proždiru plodove rada naših otečenih ruku. Takvo razmišljanje danas slovi kao deplasirano, možda i zato što nema dovoljno radnika koji plaćaju danak tom radu otečenim rukama, već ih više muče burnout i depresija. Živimo u postideološkom vremenu i rješavamo društvena pitanja s onu stranu Marxa. Pa kako bi bilo da možda stanemo na put uskrsnuću autoritarne muškosti?

Šef Siemensa Joe Kaeser se uspijeva besramno narugati 6.000 ljudi kojih se želi otarasiti. Najprije kaže: „Plinske turbine nam više ne trebaju. To će Njemačku stajati 6.000 radnih mjesta". A onda radnici na vijestima mogu vidjeti tog inače sivog i neupadljivog Kaesera kako sec pred Trampom napuhuje kao tijesto dok najavljuje kako želi proizvoditi plinske turbine - u SAD-u. A Big daddy samo klima glavom... Rijetko kada su se utjecajni muškarci u svojoj neoliberalnoj bezobzirnosti toliko izblamirali kao ova muška ekipa na večeri s Trumpom u Davosu. Pobjednik je onaj tko maksimalizira dobit. A gubitke će amortizirati zajednica. Zajednica koja postaje razjedinjena jer sve više jedinki zbog odluka kao što je Kaeserova ne može prehranjivati svoje obitelji.

Postoji razlog zbog kojeg su ljevičari nekad bili protiv globalizacije – dok nije došao Trump koji je također bio protiv globalizacije. Pa su se kritičari globalizacije uplašili da bi mogli biti strpani u isti koš s nacionalistima. Mnogi više ne dižu viku na elitu – iz straha da će biti optuženi da dižu viku na elitu. Što je uopće "Davos"? Bilo je vremena kada su demokrati zahtijevali da se stvore političke strukture koje omogućavaju kontrolu i koje će rezultate politike učiniti transparentnim. No, informativni sastanci poput G20 ili Davosa, na kojima dominira gospodarstvo, a politika je dekoracija, ukidaju tu transparentnost. Karta za summit u Davosu stoji petocifrenu svotu: Macron dolazi. Merkel dolazi. Trump dolazi. Prije svih Kina dolazi. A kada ih zovu inicijative civilnog društva, političarima je teško naći termin. Zvuči populistički? Pa neka je.

Samozaborav socijaldemokracije

Bogata Njemačka, koja navodno ima ulogu predvodnika Europe, ne uspijeva regulirati svoj sektor njege i omogućiti svojim građanima da dostojno ostare. Nedostaje 130.000 njegovatelja. Oni se regrutiraju u Jordanu, južnoj Europi, itd. I dolaze u zemlju u kojoj jačaju netrpeljivost prema strancima, islamofobija i antisemitizam. Istovremeno njegovatelji nedostaju u zemljama južne Europe. U Njemačkoj postoji manjak od 35.000 nastavnika u osnovnim školama. U "bogatoj Njemačkoj" u kojoj su povijest počele pisati tvrtke kao što je Siemens, postoje deficiti u obrazovanju. To je samo jedan od mnogo primjera.

Izgleda da je došlo vrijeme u kojemu menadžeri javno i bez srama mogu govoriti o radnicima kao o ljudskom materijalu za stjecanje kapitala. Human ressources – kada je uveden taj pojam, mnogi karijeristi su se obradovali tom neoliberalnom anglicizmu kojim pobjednici u ovom svjetskom poretku mogu demonstrirati svoj internacionalizam. Njemački sindikati sada traže radnu tjedan od 28 radnih sati i povišicu plaća od 6 posto. Nečuveno za superbogataše i Kaesere ovog svijeta. Ne može, reći će – i okrenuti se svojim Panamskim papirima. Human ressources – to je nešto što mogu naći svuda na svijetu. Pogotovo tamo gdje nema sindikata. Samo, tragično je to što nema seljaka za seljačku bunu. Možda je to osnovni problem socijaldemokracije: ni ona sama ne zna što je, a ne zna ni tko su današnji seljaci i kako doprijeti do njih.

*Jagoda Marinić je njemačka spisateljica hrvatskog porijekla. Autorica je kazaličnih komada i novinarka. Živi u Heidelbergu. Nedavno je objavila roman "Made in Germany – šta je njemačko u Njemačkoj?" U njemu piše o identitetu Njemačke kao doseljeničke zemlje.