Želimo li doista pomoći izbjeglicama?

Kako svjedoče preživjele izbjeglice, na olupini je bilo oko 670 ljudi. Po svemu sudeći, brodica se prevrnula kad su sve izbjeglice nagrnule na jednu stranu kako bi vidjeli brod talijanske obalne straže. Spašeno je oko 150 izbjeglica, a ostale je najvjerojatnije progutalo more. Trećina izbjeglica su bile žene i djeca.

Svi oni koji su jednom vidjeli takav užas su uvjereni kako su i stanovnike Lampeduze i te nesretnike svi "tamo gore" - u Rimu i još više u Bruxellesu, ostavili na cjedilu. Constantino Baratta je ribar s Lampeduze koji je doživio nesreću 2013. kad se utopilo 360 ljudi. Onda se mislilo da ne može biti strašnije, ali ovaj tjedan je vjerojatno bilo još više žrtava.

"Vidjeli smo mnogo ljudi u vodi. Svi su pozivali u pomoć. Jednog po jednog smo ih izvlačili na naš brod. Svi su bili mladi, goli i od glave do pete zamazani dizelom", svjedoči Baratta. Onda je vidio jednu djevojčicu za koju je mislio da je mrtva. Odjednom je i ona digla ruku i povikala "pomozi mi, pomozi mi."

Pokazuje nam i fotografije događaja kojeg on ionako nikad neće moći zaboraviti. Na jednoj fotografiji je i mrtva žena koja leži na dnu jedva tri metra dubokog mora. Pokazuje nam fotografiju jedne žene na palubi: "To je Lwam, ona je bila zadnja koju smo spasili." S njom je još uvijek u kontaktu, ona je uspjela ostati u Italiji. Mnogi drugi spašeni iz te užasne nesreće su konačno dobili azil u Švedskoj.

Naoružani šverceri

I službenici talijanske obalne straže imaju osjećaj kako su ih poslali u nemoguću misiju, a da bi zapravo svi političari najradije zatvorili oba oka i pravili se da problem uopće ne postoji. Salvatore di Grande je zapovjednik Obalne straže postaje Lampedusa. Sad su i njegovih pet brodova dio europske misije Triton, ali tih pet brodova su daleko od dovoljnog broja da bi se pravovremeno spasilo unesrećene: "Jednostavno ima previše švercera i sile izbjeglice da krenu na pučinu čak i ako je loše vrijeme."

Povrh toga i službenici i ribari se boje švercera koji su počeli nositi oružje. Jedan ribar nam priča: "Šverceri su oružjem prijetili jednom brodu obalne straže jer ih je htio prisiliti da se okrenu i vrate u Libiju." I gradonačelnica Lampeduze Nicolini misli da obalna straža "nije tu da bi vodila rat".

Tim više što se rat doista vodi, ne samo sa švercerima nego i s talijanskom i europskom birokracijom. Talijanska misija Mare Nostrum je nadgledala daleko veću površinu mora, ali talijanska oporba je u Rimu optuživala vladu kako je to "taksi servis za Europu". Europska misija Triton košta jedva trećinu talijanske akcije i čitava bogata Europska unija plaća ravno 2,9 milijuna eura mjesečno.

"Ništa njih neće zaustaviti"

Tako ljudi i dalje umiru, a u Bruxellesu se još uvijek vode žustre polemike o broju izbjeglica, o "ključu" koliko bi koja zemlja trebala primiti izbjeglica i kako zaustaviti te nesretnike da krenu put Europe. Gradonačelnica Lampeduze Nicolini nema baš previše dobro mišljenje o takvim raspravama: migrante ništa neće spriječiti da pokušaju doći do Europe.

Odnosno, hoće, ako ne budu morali napustiti svoje porušene domove u Siriji, Iraku, negdje u Africi ili Afganistanu. Ali ovako, neće ih zadržati nikakvi zidovi i zatvorene granice i jedino im se onda barem mora pomoći da ne poginu na tom putu. Zato se i ova europska misija treba pretvoriti u humanitarnu misiju, s kud i kamo više brodova i novca, smatra gradonačelnica Lampeduze.

Inače će opet izbjeglice biti prepušteni sami sebi, baš kao što se slično osjećaju i službenici obalne straže i stanovnici Lampeduze, otoka daleko pred obalom Italije. Zato i jedan tamošnji ribar kaže kako bi najbolje bilo, kad sljedeći put bude morao spašavati unesrećene, da ih odmah odvede na talijansko kopno da tamo vide tu nesreću i bijedu. Ili još bolje, u Bruxelles.