Dvije – ili već 10 godina rata u Ukrajini?

Marina Ljušina je namjeravala održati tečaj kuhanja čokolade 24. veljače 2022. Postavila je stolove noć prije i veselila se dolasku djece u svoje privatno dječje kazalište u sjevernom ukrajinskom Konotopu. Glumica i majka dvoje djece te je noći loše spavala, čula je buku kroz san i mislila je da je to tramvaj. "U sedam sati ujutro nazvao me prijatelj i rekao, upali TV, rat je", prisjeća se Ljušina koja sad živi u Bonnu.

Konotop se nalazi oko 60 kilometara od granice s Rusijom. Prije dvije godine su ruske jedinice u samo nekoliko sati okružile grad, bilo je otpora, ali snage su bile nejednake. Ukrajinska vojska se povukla. Ljušina je pobjegla svojoj majci na periferiju grada gdje se susrela s ruskim vojnicima. "Pitam ih: što radite ovdje?" Odgovor: "Došli smo po predsjednika Zelenskog." Kao da Ukrajina nije neovisna država, kaže ogorčeno. Okupatori su mislili da su dobrodošli i bili su iznenađeni što se to nije dogodilo, kaže Ukrajinka. Nakon tri dana, Ljušina je pobjegla u zapadnu Ukrajinu i odatle, zajedno s milijunima svojih sunarodnjaka, nastavila put u EU. Muž joj je ostao.

"Rat je u Europi nemoguć”

Danas se još uvijek osjeća zbunjeno i izdano: „Nisam očekivala da će doći do velikog rata. Kako se nešto takvo može dogoditi usred Europe u 21. stoljeću?"

Ljušina optužuje Zapad kako im je Ukrajina tek lopta i žeton za pregovaranje. "Europa je gledala i čekala da vidi, hoće li nas ubiti ili ne", prisjeća se izbjeglica. To ne vrijedi za sve: Sjedinjene Države, Velika Britanija i drugi isporučivali su oružje Kijevu i prije ruske invazije. Njemačka je stigla kasno, ali je sada na vrhu popisa pomagača.

Mnogi su bili iznenađeni u to vrijeme, uključujući i samu Ukrajinu. Ruski napad započeo je osam godina ranije aneksijom Krima koju smo vidjeli 27. veljače 2014. Tada su naoružani i maskirani vojnici bez oznaka nacionalne pripadnosti okupirali lokalni parlament i teritorijalnu upravu na poluotoku. Ruski predsjednik Vladimir Putin kasnije je priznao da su to bili ruski vojnici.

Ukrajina je u to doba bila u slaboj poziciji: u Kijevu su prosvjedi oporbe prisilili proruskog predsjednika Viktora Janukoviča da pobjegne u Rusiju. Nova prozapadna vlada nije se usudila braniti Krim oružjem. Zapad je također preporučio Kijevu neka se suzdrži. Čak i kada je u proljeće 2014. godine započeo „vrući“ rat u Donbasu na istočnom dijelu Ukrajine nije bilo oštrog odgovora. Rusija je postavila svoje ljude na čelo proruskih snaga u Donjecku i Lugansku i potajno ih sve više naoružavala. Zapad je pokušao zamrznuti sukob kroz pregovore, Ukrajina nije proglasila ratno stanje. Rat je nazvan "protuterorističkom operacijom".

Malo ih je uopće shvatilo da je rat

Sve je to dovelo do toga da se mnogima rat činio dalekim. "Većina ljudi u Ukrajini nije razumjela kako je rat počeo“, kaže Ljušina.

To se ne odnosi na Maksima Kosuba. Prevoditelj iz Kijeva sjeća se prosvjeda pred ruskim veleposlanstvom u lipnju 2014. gdje se tražio prekid bilo kakvih odnosa sa susjednom zemljom. "Tada sam shvatio da je rat", kaže Kosub. Dobrovoljno se javio na bojišnicu u Donbasu, bio je ranjen. Bio je dio domoljubne manjine koja je stajala na putu Rusiji. Od napada u veljači 2022. ponovno se bori u ukrajinskoj vojsci.

Je li se Ukrajina trebala boriti već za Krim? U Ukrajini mnogi ljudi tako misle. "U iskušenju sam reći kako se barem trebalo pokušati", kaže Susan Stewart koja promatra stanje u Ukrajini u berlinskom institutu Zaklade za znanost i politiku (SWP). No ukazuje i na "slabost vodstva u Kijevu" u to vrijeme. Istina jest kako je već 2014. Rusija nagomilala postrojbe duž ukrajinske granice i još onda zaprijetila masovnom invazijom. Ukrajinska vojska na Krimu bila je demoralizirana, mnogi su i prebjegli.

Zašto je Zapad samo promatrao?

Rat u Donbasu činio se zamrznut između 2015. i 2022., ali zapravo je bio rovovski rat, s tisućama žrtava. Zašto je Zapad vjerovao da će tako i ostati? Zašto već onda nije opskrbio Ukrajinu teškim oružjem nego je nastavio poslovati s Rusijom, poput gradnje plinovoda Sjeverni tok 2? Susan Stewart to objašnjava uvjerenjem kako „onaj tko trguje, neće ratovati“ i da će to spriječiti ratove u Europi.

Nakon 2022. godine Ukrajina se promijenila više nego ikad. "Na položajima smo i nastavljamo se boriti za Ukrajinu, čak i ako je cijena vrlo visoka", kaže vojnik Maksim Kosub. Vojska se dosta promijenila, postala profesionalnija, iako još uvijek ima problema. "Društvo je pokazalo veliku sposobnost samoorganiziranja", kaže Kosub. Kao primjer spominje volontere koji opskrbljuju vojsku već 10 godina - automobilima, uređajima za noćno promatranje ili lijekovima. Kosub vjeruje kako će rat dugo potrajati, s mnogo žrtava i ukrajinskom pobjedom na kraju. Gledajući unatrag, kaže: "Svi su podcijenili činjenicu da se Putin ne osvrće na bilo kakva pravila igre."

Golema cijena za sve nas

Maryna Ljušina također vjeruje u pobjedu. Rat ju je učinio čvršćom, beskompromisnijom prema Rusiji, ruskom jeziku i kulturi, kaže glumica. U neko doba se želi vratiti mužu u Ukrajinu, ali ne želi živjeti Konotopu, već u zapadnoj Ukrajini: „Tamo je sigurnije." Bez obzira na sve, Rusija će ostati opasan susjed.

Susan Stewart ne usuđuje se iznijeti prognozu koja bi bila dulja od godinu dana. Ona u Rusiji očekuje nikakva "iznenađenja". Uz podršku Zapada, Ukrajina će ustrajati, ali sve se više osjeća iscrpljenost nakon 10 godina rata. "Ne razmišlja se dovoljno o tome, što bi se dogodilo kad bi Ukrajina izgubila rat.“ U tom slučaju, njemačka stručnjakinja je uvjerena: cijena koju bi trebali platiti bi bila "mnogo veća".