I gledati televiziju – treba (na)učiti

Je li film kao medij sam po sebi razumljiv? Ovo je bilo središnje pitanje koje su na terenu u Turskoj proučavali znanstvenici sa sveučilišta u njemačkom Tübingenu i turskom Istanbulu. Znanstvenici su pokazali filmove skupini od dvadeset osoba koje žive u brdima istočne Anatolije. Nitko iz skupine nikada nije vidio film ili slike u pokretu, pa su njemački i turski znanstvenici mogli promatrati reakcije osoba na kratke filmove koje su im pokazali na laptopu. Rezultate studije objavio je Institut za medije Sveučilišta u Tübingenu.

Gledati televiziju treba znati

“Situacija koju smo zatekli u istočnoj Anatoliji bila je za nas prava sreća”, izjavio je voditelj projekta Stephan Schwarm. Njegova ekipa proučava učenje i predavanje putem digitalnih tehnologija. Za provedbu eksperimenta turska filmska znanstvenica Sermin Ildirar sa Sveučilišta u Istanbulu otputovala je u zabitu gorsku regiju na istoku Turske, gdje žive ljudi djelomično bez električne energije i koji nisu imali iskustva s televizijom ili filmovima u kinima.

Prikazivane scene iz svakodnevnog života

Osobe koje su sudjelovale u testovima imale su između 40 i 80 godina i znale su da postoji nešto što se zove televizija i kino, ali osobno nikada nisu vidjele slike u pokretu. Sermin Ildirar pokazala je na svojem laptopu posebno za ovo istraživanje snimljenih 14 kratkih filmova koji su trajali između osam i 56 sekundi. Naravno da sekvence nisu bile iz poznatih serija, kvizova ili krimića. Sekvence su se bavile scenama iz svakodnevice kao što su kuhanje vode za čaj, kuhanje ručka ili razgovor između dva muškarca.

Za razliku od prvih javnih filmskih predstava krajem 19. stoljeća nitko nije prikazane slike zamijenio sa stvarnošću – niti jedna osoba nije reagirala prestrašeno ili pobjegla od vlaka na filmu kako su to učinili neki gledatelji 1896. godine prilikom pariške predstave koju su organizirala braća Lumière.

Ipak, bilo je problema oko shvaćanja. Prije svega tipična filmska sredstva kao što su korištenje subjektivne kamere ili određenih rezova, kod anatolskih gledatelja stvaralo je poteškoće. Nitko nije mogao razumjeti promjenu perspektive u filmskoj sceni na kojoj se najprije vidi muškarac koji prilazi kući i nakon toga subjektivan prikaz kamere unutrašnjosti kuće.

Veliki problemi u razumijevanju

Za osobe kojima je ovo bila premijera gledanja nekog filma bila je potpuno nerazumljiva scena na kojoj se najprije vidi kuća, a nakon toga u drugoj sceni žena koja sjedi u istoj kući. Zaključak glasi, da je za gledatelje koji imaju rutinu gledanja filmova potpuno logično povezati kuću i ženu, ali kod osoba bez filmskog i TV-iskustva to nije slučaj.

I dok su pojedine osobe koje su prošle ispitivanja znanstvenika intuitivno shvatile, što znači snimanje iz različitih perspektiva, gdje se u razgovoru prikazuje najprije jedna a zatim druga osoba, drugi nisu mogli shvatiti o čemu se radi. Lakše za razumjeti za stanovnike ove zabite gorske regije bilo je kada se radilo o poznatim djelatnostima iz njihove svakodnevice, primjerice pripremanju čaja. U takvim situacijama primijećeno je manje poteškoća, kada u filmu dolazi do promjene vremena ili ako su dvije osobe istovremeno radile dvije odvojene radnje – žena pripremala ručak, a muškarac radio u vrtu i nakon toga došao na jelo.

Na koncu znanstvenici iz Tübingena i Istanbula opovrgnuli su široko proširenu predodžbu, da je gledanje filmova u kinu i na televiziji toliko slično stvarnosti da gledatelji odmah i bez predznanja mogu sve razumjeti. Upravo je suprotno točno, ističe Stephan Schwarm. Studija je „po prvi puta dala empirijske rezultate o tome da se i gledanje filmova i televizije mora učiti”. Je li eksperiment kod osoba u istočnoj Anatoliji kod kojih je proveden test, potaknuo želju za televizijom, to nije poznato.

Autor: Alen Legović

Od. urednik: Anto Janković