Izbjeglice između štakora i smeća

Omed Mohamed vadi telefon kako bi pokazao fotografije na kojima se vidi da je dva puta ranjavan tijekom borbi protiv pripadnika Islamske države u Kobaneu. Istovremeno se, oslanjajući se na jednu štaku, bori da održi ravnotežu na debelom sloju blata pomiješanog sa smećem na kojemu se mogu vidjeti tragovi štakora. Ovaj bivši vojnik Kurdske zaštitne jedinice (YPG) proklinje izbjeglički kamp u kojemu je proveo zadnja četiri mjeseca. "Ovo mjesto je za životinje, a ne za ljude", kaže Mohamed i dodaje: "Francuska nije dobra za nas. Ako ne budem mogao otići u Englesku, otići ću u Njemačku".

Izbjeglički kamp, smješten na izlazu iz francuskog lučkog grada Dunkerquea, najprije je imao 700 izbjeglica, da bi taj broj u listopadu porastao na 3.000.

Samo manji broj nevladinih organizacija na licu mjesta pomaže izbjeglicama. Francuska policija čuva ulaz u izbjegličko naselje, odbijajući pokušaje da se u kamp unese građevinski materijal, koji bi doveo do širenja ove nastambe. Zahvaljujući toj restrikciji, napravljeni kamp ima samo dvije slavine za vodu i jedan wc za 115 izbjeglica, primoravajući ih da se nastane u šatorima podignutima na goloj, vlažnoj zemlji koja se nakon obilnih padavina, jako čestih na sjeveru Francuske, pretvara u blato.

Unatoč činjenici da je 35 kilometara dalje takozvana "Džungla" Calaisa, ni u jednom izbjegličkom kampu ne vladaju lošiji uvjeti nego ovdje u Dunkerqueu. Zato bi on slobodno mogao biti proglašen najgorim izbjegličkim kampom u Europi, kaže Angel Muller, koordinator projekta Liječnika bez granica" u Grande-Syntheu.

"U UNHCR-ovom izbjegličkom kampu u Južnom Sudanu s 80.000 izbjeglica je puno lakše", kaže Muller: "Ovdje u Francuskoj imamo 3.000 ljudi u jednoj bogatoj zapadnoj zemlji i unatoč tome je stanje katastrofalno. Ja se kao građanin Francuske doista sramim zbog toga".

Reagirajući na ovakvo stanje i na molbu gradonačelnika Liječnici bez granica grade kamp koji će stajati 3,5 milijuna eura. Troškove gradnje, kako kaže Muller, dijeli općina s nevladinim organizacijama.

500 šatora pogodnih za korištenje u ekstremnim vremenskim uvjetima, podignutih na suhom zemljištu, trebali bi osigurati sklonište za 2.500 ljudi. Ali neki dobrovoljci, koji rade u kampu, kritiziraju podizanje ovakvog naselja, ističući da je ono nedovoljno.

"Kamp Liječnika bez granica je smještaj za nuždu i time nećemo riješiti problem", kaže Maddie Harris koja dolazi iz engleskog grada Bristola i već četiri mjeseca koordinira rad volontera u izbjegličkom naselju. "To su opet samo šatori podignuti na jednoj livadi koji će možda biti, a možda i neće biti grijani. Da ne spominjemo da se nalazimo usred zime i da ovo šatorsko naselje neće biti gotovo još mjesec dana."

Očajnički pokušaji popravljanja uvjeta

Do sada su Liječnici bez granica osigurali nekoliko sanitarnih čvorova u postojećim kampovima, ali neovisni volonteri, uglavnom iz Engleske i Belgije, sami su dijelili hranu po šatorima i kradomice nabavljali materijal za gradnju iz obližnjih šuma.

"Da nas ovdje nije bilo, ovi ljudi bi morali provaljivati u kuće i krasti kako bi preživjeli", kaže Alain Meuleman, volonter iz Belgije, koji je nedavno instalirao postrojenje za ispumpavanje vode u nastojanju da smanji razinu vode koja se zbog obilnih padalina nakupila u izbjegličkom kampu: "Ono što slike kampa ne mogu dočarati su užasan smrad i plač beba."

Neki volonteri na svoju ruku poduzimaju posebne mjere kako bi poboljšali uvjete života u kampu. Svakoga vikenda tako Mecha den Houdyker ulazi u prljavu vodu do pojasa u susjednom jarku koji služi kao odvodni kanal i koji se često koristi kao kupaonica, kako bi uklonio smeće i poboljšao protok prljave vode koja dolazi iz kampa, u nadi da će na taj način smanjiti širenje bolesti.

Svrab, zarazna kožna bolest, čest je problem u izbjegličkom kampu, pored bolesti respiratornog trakta i opekotina koje ljudi dobijaju zbijajući se uz vatru kako bi se ugrijali tijekom hladnih noći.

"Usprkos svemu tome vlasti na svim razinama ništa ne poduzumaju i svi imaju svoje razloge za to, ali ja smatram da ti razlozi ne mogu biti opravdani kada smjestite izbjeglice na mjesto kao što je ovo", kaže Houdyker dok izvlači dva mrtva štakora iz vode.

Ipak, dobre namjere neovisnih volontera koji žele održati koliko-toliko podnošljive uvjete za život u izbjegličkom kampu, u praksi nisu toliko vidljive - zbog nedostatka iskustva. Tako je 20 kilograma krompira i luka je propalo ležeći u blatu zbog neorganizirane distribucije hrane.

Krijumčari s čistim cipelama

Kamp Grande-Synthe, koji se nalazi nedaleko od luke Dunkerquea, počeo se širiti kao posljedica diskriminacije s kojom su se suočile kurdske izbjeglice. U njemu su pored Kurda smješteni i beduini i Iranci. Oni pregovaraju s krijumčarima ljudi koji, kako smo doznali iz više izvora, po osobi traže od 3.000 do 4.000 britanskih funti (3.900 do 5.200 eura) za prebacivanje u Englesku.

Krijumčare je lako uočiti u izbjegličkom kampu. Odmah ćete ih prepoznati po čistim cipelama, ali mnoge izbjeglice pokušavaju se domoći trajektnog terminala i popeti na kamione koji se trajektom prebacuju u Englesku. Hama, 20-godišnji Kurd iz Iraka je rekao kako je on putem interneta razradio taktiku s kojom će pokušati uspjeti u tome kao i da su neki od njegovih prijatelja utrljavajući crni papar u tijelo kako ih psi ne bi nanjušili uspjeli proći kontrole na granici skriveni u kamione.

"Urezat ću 'L' u ceradu kamiona. Najprije ću u njega kročiti nogom a onda ću provući glavu. Kada budem unutra, zalijepit ću 'L' ovom trakom i primirit ću se."

Tako se Hama priprema za odlazak u Englesku i ne boji se da bi ga mogli uhvatiti. "Policija dobro postupa s nama, ona će nas, ako nas ulovi, samo vratiti u u 'Džunglu' (izbjeglički logor u blizini francuskog grada Calaisa,op. ur.)", kaže on s osmijehom držeći u ruci rolu izolir-trake.

Međutim, ove metode su se pokazale fatalnima za afganistanskog maloljetnika Masu koji se početkom tjedna skriven ugušio u jednom kamionu u Dunkquerkeu, koji je čekao trajekt za Englesku. Bilo mu je samo 15 godina.

"Najveća sramota u svemu je što se Liječnici bez granica moraju angažirati u zemlji kao što je Francuska", ukazuje Mohamed, irački Kurd s početka priče: "Liječnici bez granica inače pomažu ljudima u siromašnim zemljama ili zemljama u kojima vlada rat. A sada se moraju angažirati u jednoj od najbogatijih država na svijetu."