"Nikad više u Srbiju!"

Sve je počelo s uvođenjem bezviznog režima. Ono čemu su se radovali građani voljni da putuju Europom, dovelo je najprije do stalnog porasta zahtjeva za političkim azilom u Njemačkoj, a potom i do restriktivnih mjera Njemačke.

Bezvizni režim i neželjene pojave

Bezvizni režim uveden je za Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru prije šest godina, a godinu dana kasnije isti privilegij su dobile Albanija i Bosna i Hercegovina. Ono čemu su se radovali građani spremni da svoju skromnu ušteđevinu ulože u putovanja, dovelo je i do stalnog porasta broja zahtjeva za politički azil u Njemačkoj.

Među ljudima koji su socijalno, etnički ili na bilo koji drugi način marginalizirani pročulo se da se do Njemačke može doći bez većih prepreka i tamo ostati najmanje šest mjeseci ako se podnese zahtjev za azil.

Taj porast broja balkanskih tražitelja azila, većinom Roma i Albanaca, doveo je do žestoke političke debate u Njemačkoj. Danas se, pod dojmom milijunskog kretanja sirijskih izbjeglica ka Evropi malo tko sjeća da su desetine tisuća zahtjeva za azil iz prostora između Skopja i Velike Kladuše u stvari bile onaj unutarnjopolitički okidač koji je trajno promijenio prioritet političkih tema u Njemačkoj.

Sigurne države

Njemačka vlada je 2014. i 2015. reagirala naljepnicom „sigurna zemlja podrijetla“ za svih pet navedenih zemalja. „Sigurne države“ su one za koje njemačka vlada smatra da njihove vlasti ne vrše politički progon, a odbijenim podnositeljima zahtjeva za azil u njima ne prijeti „kažnjavanje koje bi bilo povreda ljudskog dostojanstva“.

Ovaj novi pravno-politički okvir za pet balkanskih zemalja je brzo počeo djelovati. Broj prinudnih povrataka se povećao, broj zahtjeva za azil iz ovog područja – opao. U veljači 2016. zabilježeno je manje od tisuću zahtjeva iz ovih pet zemalja, iz Srbije ih je bilo svega 384. Broj odobrenih zahtjeva meri se promilima.

U sjenci sirijskih izbjeglica

Sirijske izbjeglice su svojim masovnim dolaskom potisnule ovu grupu ljudi u pozadinu. „Neosnovanost zahtjeva“ ljudi iz „sigurnih država“ skoro nitko iz vladajućih stranaka više nije dovodio u pitanje. Najglasnije su se bunile nevladine organizacije Amnesty International i Pro Asyl. U javnosti se često čulo da „lažni azilanti“ zauzimaju mjesto „pravim izbjeglicama“ iz ratnih područja.

Uzalud su mediji ponekad skretali pažnju na probleme. Recimo „Stern“ konstatira da na Kosovu diskriminiraju Rome, a policija je nasilna, da su u Crnoj Gori često ugroženi neovisni novinari, a u Albaniji djevojčice i žene, dok organi sigurnosti skoro svakodnevno nekoga zlostavljaju.

Povećao se i broj više ili manje dobrovoljnih povrataka, kojima podnositelji zahtjeva za azil izbjegavaju višegodišnju zabranu ulaska u Njemačku.

Oni koji ne pristanu na to odlaze u policijskoj pratnji. Vrlo rijetki od njih izbjegnu takvu sudbinu jer ih privremeno izuzmu iz kontingenta za deportiranje iz zdravstvenih razloga ili, ako posada aviona odbije primiti nekoga od njih.

Romi u teškom položaju

Na Balkanu su Romi socijalno ugroženi i često diskriminirani. Međutim, prema procjenama jednog dijela stručnjaka, ne postoji sustavna diskriminacija ili brutalni napadi kao u zemljama Europske unije, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Francuskoj. Rasizam prema Romima je, prema istim procjenama, manji u Makedoniji nego u članici EU-a Bugarskoj.

Ipak, neki Romi ne odustaju. Novinar evangeličke novinske agencije „epd“ razgovarao je s ljudima koji ilegalno borave u Njemačkoj, u provincijskom gradiću na zapadu zemlje. Redakcija im je zaštitila identitet i nazvala ih Violeta i Dragan Demirović. Violeta je trudna, izgleda iscrpljeno, nema medicinsku zaštitu. Njezin muž kaže: „Neću više nikad u Srbiju, muka mi je i kad pomislim na to!“ On dodaje da su iz romskog naselja na rubu Beograda normalno otišli u Njemačku, ali da su onda ilegalno ostali. U Srbiji su izgubili sina u prometnoj nesreći. Prijatelji čovjeka koji je skrivio nesreću zastrašivali su ih, fizički nasrtali, prijetili im. Kada je taj čovjek ipak bio osuđen na kraću zatvorsku kaznu, još u sudnici je rekao da će Demirovića ubiti. Kaže da sudac i policija na to nisu ni okom trepnuli.

Ratni ožiljci

U agencijskom članku se navodi i primjer Fidana Tahirija, kojem je također promijenjeno ime. On je do 1993. bio policajac u Mostaru. Tada su ga paravojne formacije Hrvata iz BiH deportirale u zloglasni logor Heliodrom, gdje su ga bestijalno zlostavljali. Pošlo mu je za rukom da pobjegne u Njemačku uz pomoć bivših kolega iz policije.

Kada se poslije rata vratio u Mostar shvatio je da su njegovi mučitelji na javnim funkcijama, a jedan od njih u njegovom predratnom stanu. U muslimanskom dijelu podijeljenog grada također ga je dočekala netrpeljivost, jer je otišao iz rata, a žena mu je kršćanka. „Za Hrvate sam bio musliman, a za muslimane dezerter“, kaže Tahiri. On se sa sjetom sjeća predratnih godina, kada mržnja nije bila svakodnevna pojava: „Jugoslavija je bila dobra zemlja“.

Iz straha da bi ga nekadašnji mučitelji mogli ukloniti kao svjedoka u nagoviještenim sudskim procesima, 2015. ponovo je pobjegao s obitelji u Njemačku, i sada čeka da padne odluka o njegovom zahtjevu za azil. Pitanje je kako će nadležne institucije odlučiti, jer Bosna i Hercegovina je na listi „sigurnih država“.

Politički pritisak

Zamjenik direktora nevladine organizacije Pro Asyl Bernd Mesovic napominje da je u Njemačkoj povećan politički pritisak na nadležne institucije, čime se objašnjava činjenica da Njemačka mnogo restriktivnije postupa prema podnosiocima zahtjeva za azil iz Srbije od zemalja kao što su Švicarska ili Italija. Tamo više od trećina podnositelja zahtjeva dobije zaštitu.