Puno više od rijetkog incidenta - žrtve desničarskog nasilja

"Mladi ubijaju mlade". Svenja ne može vjerovati onome što čita na izložbenim plakatima: 2002. godine tri su neonacista u Brandenburgu mučila 17-godišnjeg Marinusa - do smrti. Zbog govorne mane i odjeće smatrali su ga "manje vrijednim". Njegovo je tijelo pronađeno u jednoj jami.

Malo dalje stoje tri fotografije Viktora, Waldemara i Aleksandera (15, 16 i 17 godina), povratnika koji su pripadali njemačkoj manjini u inozemstvu. Njih je 2003. godine 17-godišnji desničarski ekstremist u Baden-Württembergu ubio ubodima nožem u srce. Dočekao ih je ispred jednog noćnog kluba u koji mu je zbog napada na jednog punkera već bio zabranjen ulaz. Ovaj je slučaj Svenjinom kolegi Lucasu vrlo blizak. Izlazak u disko i situaciju ispred njega jako dobro može zamisliti.

Svenja i Lucas, oboje 17-godišnjaci, imaju zajedno psihologiju u integrativnoj srednjoj školi u Bonnu. Zajedno s Christinom Kraus u Königswinteru pokraj Bonna obilaze putujuću izložbu "Žrtve desničarskog nasilja od 1990.". Kraus je policajka. Zajedno s drugim državnim službenicima pohađa seminar o desničarskom ekstremizmu koji organizira sindikat. Posjet izložbi zajedno s učenicima dio je tog seminara.

Šokirana ubojstvima djece i kolega

Što je najviše šokiralo Christinu Kraus dok je gledala izložbu? "Palež u kojoj umiru četverogodišnjaci", kaže ona i pokazuje fotografije pet djevojčica i žena koje su poginule 1993. godine u zapaljenoj kući turske obitelji Genc u Solingenu.

"Moja djeca su istih godina. To mi je strašno vidjeti, ne samo kao policijskoj službenici, već i kao majci", dodaje. Među 169 žrtava desničarskog nasilja prikazanog na izložbi, dvanaestero je djece u dobi do 14 godina.

A tu su i neki drugi događaji koji posebno diraju Christinu Kraus, policajku u Sauerlandu: ubojstva njezinih kolega. Ona je još bila na policijskoj školi kada je jedan deklarirani neonacist iz Dortmunda pucao u trojicu njezinih kolega. "Morali smo proći pored mjesta zločina, gdje su stajali križevi".

"Toliko bespomoćnih žrtvi - to nisam znao"

Christina Kraus se prijavila na seminar o desničarskom ekstremizmu jer se u svom poslu sve više susreće s tim fenomenom. Osjeća li se pripremljenom za tu temu?

"Ne", odmahuje glavom, "policijski rad je toliko raznolik, moramo imati različita znanja, sve ove informacije se ne mogu dobiti na obuci." Njemačka policajka se prisjeća: "O desničarskom radikalizmu se za vrijeme mog školovanja još uopće uopće nije pričalo, baš ništa."

"Toliko brutalnosti, toliko bespomoćnih žrtvi - to nisam znao", izjave poput ovih čuju se tijekom cijele izložbe, kako od mladih, tako i od državnih službenika. Pored fotografija deset žrtava neonacističkog nasilja čija su imena poznata iz medija, u izložbi se mogu naći i brojna imena za koja još nitko nije čuo, a od nekih žrtava još nema ni fotografija.

Ubijaju se oni koji se ne uklapaju u desničarsku sliku svijeta

Takvih slučajeva ima u gotovo svim njemačkim saveznim pokrajinama, ali oni se rijetko pojavljuju u službenim statistikama. Izložba udruge "Perspektive žrtava" temelji se na istraživanjima novinara i već je četiri puta prerađena. Početkom 1990-ih, puno je ljudi poginulo od posljedica podmetnutih požara. Nakon ujedinjenja je desničarsko nasilje znatno poraslo. Odrasli se toga sjećaju, za učenike je to nova informacija.

Povjesničar Volker Franke, koji je organizirao tečaj kako bi promicao dijalog među generacijama, posjetitelje je zamolio da pogledaju koje su sve grupe zastupljene među žrtvama desničarskog nasilja. Ubrzo je nastao dug popis: beskućnici, socijalno ugroženi, tražitelji azila i one grupe, kaže Lucas, "koje se izgledom ili jezikom smatraju nenjemačkima", najčešće su na meti desničarskog nasilja. To su ljudi koji se ne  uklapaju u desničarsku sliku svijeta.

Žrtve desničarskog nasilja su i punkeri, ljevičari, bolesni, invalidi, pripadnici njemačke manjine u Rusiji, židovi koji su preživjeli Holokaust, Romi, homoseksualci, policajci, a često i slučajne žrtve - ljudi koji su se, na primjer, žalili na glasnu neonacističku muziku.

Kako pomoći?

Na izložbi su postavljena ogledala s pitanjima "Počinitelj?", "Žrtva?", "Promatrač?".

Upravo posljednja dva pitanja navode na razmišljanje posjetitelje izložbe u Königswinteru. Kako bi oni reagirali kada bi, na primjer, članovi neonacističke stranke napali njihove suputnike u vlaku? Učenica Laura ne bi to htjela samo pasivno promatrati, već bi pokušala pomoći. Čvrsto je odlučila da će, nađe li se u takvoj situaciji, potražiti pomoć drugih suputnika i neupadljivo pozvati policiju da i sama ne bi postala žrtva nasilnika.

To nalazi na odobravanje prisutnih policajaca. Ulrich Kersting, policajac u Ruhrskoj oblasti također je uočio porast nasilja. On i njegovi kolege nadaju se da će svjedoci pokušati barem uputiti poziv u nuždi mobitelom kada vide da desničari nad nekim vrše nasilje ili mu prijete. Jedino tako policija može ući u trag počiniteljima i spriječiti njihovo nasilje. Protiv desničarskog nasilja se nitko ne može boriti sam. Naposlijetku, to ne čine ni policajci.