Znaju li Hrvati čuvati svoje vodno blago?

Prema istraživanjima koje je prije osam godina proveo UNESCO, Hrvatska je po dostupnosti vode i bogatstvu izvora na petom mjestu u Europi, a na 42. u svijetu. Hrvati sebe percipiraju kao "vodnu velesilu" i malo će tko tu činjenicu pokušati dovesti u pitanje.

No, dio znanstvenika i većina ekoloških aktivista upozoravaju: hrvatske vode su ugrožene, bilo da se radi o zagađenju podzemnih rezervi, bilo da je u pitanju pokušaj kolonijalizacije izvora pitke vode. Ne stane li se tome na kraj, poručuju, Hrvatska će i kroz ovaj strateški resurs platiti danak korupciji, cestogradnji i lošoj poljoprivrednoj praksi.

Nitko ne zna kolike su zalihe

Čini se da nitko pouzdano ne zna kolike su vodne zalihe Hrvatske, pa tako iznesene podatke s rezervom uzima i istaknuti hidrolog s 40 godina iskustva na terenu dr. Srećko Božičević. Za Deutsche Welle objašnjava kako su te brojke, najčešće korištene prilikom Svjetskog dana voda, vrlo diskutabilne. Naime, za točno pozicioniranje na takvoj ljestvici trebalo bi provesti brojna mjerenja neovisnih hidrologa uz pomoć hidrogeologa koji znaju objasniti i razlikovati međuovisnost voda i stijena, kako na površini, tako i u dubini zemlje.

Ne treba zaboraviti ni da jedan dio hrvatskih voda pripada crnomorskom, a drugi jadranskom slijevu. I pri tom svaki od njih ima svoje zakonitosti tečenja. Prilikom donošenja točnih procjena vodnih rezervi, upozorava Božičević, valjalo bi voditi računa i o različitosti terena kroz koje voda protječe.

Vode zagađene poljoprivredom i autocestama

Hidrolog Božičević dobro poznaje krški teren od Istre do Dubrovnika, kao i teren između rijeka Save i Drave, pa iz prve ruke može reći kako vodu ugrožavaju sve brojnija ilegalna odlagališta otpada. No nisu samo smetlišta ta koja ugrožavaju vodne rezerve. Brojni su zagađivači prekasno registrirani kao opasni za vodu. „Siđite u neke ponore i duboke jame gdje na dnu teče voda i pogledajte što je sve prodrlo do tih mjesta s površine. Izgrađene cestovne magistrale Dalmatina, Goranka i slavni Istarski ipsilon sa svojim pročistivačima na području krša su ovisni o čimbeniku kojeg nazivamo čovjek“, kaže Božičević i objašnjava da taj čimbenik nije pouzdan. Zbog toga se, tvrdi, zagađenja prelijevaju kroz pukotine u podzemlje.

Nadalje, ne treba zaboraviti ni poljoprivredu koja je desetljećima neracionalno upotrebljavala herbicide i umjetna gnojiva po poljima između Save i Drave, a koji su nošeni kišom i poplavama prodrli u naslage aluviona. O kolikim se količinama radi, kaže Božičević, najvidljivije je iz podataka godišnje proizvodnje tvornice mineralnih gnojiva u Kutini. „Tu količinu nitko od vodoprivrednih stručnjaka nije dodao količini ili obujmu zaliha pitkih voda u Hrvatskoj. Prema dostupnim podacima, za očekivati je da krš krije najveće rezerve pitke vode u Hrvatskoj, no tek bi hidrogeolozi trebali reći kolike su one zapravo“, oprezan je naš sugovornik.

Hrvatska – svjetska vodna ekskluziva

No da je Hrvatska svjetska vodna eksluziva nimalo ne dvoji dr. Vladimir Lay, sociolog sa zagrebačkog Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, koji je nedavno, zajedno s predstavnicima civilnog društva i Crkve, dignuo glas protiv vladinog pokušaja izmjena Zakona o vodama. Te su izmjene, objašnjava Lay, trebale omogućiti privatizaciju voda u Hrvatskoj kroz pretvaranje javne ustanove Hrvatske vode prvo u trgovačko društvo, a potom promjenom statuta trgovačkog društva u tvrtku koja će rasprodavati vode i zarađivati na tome. A potencijalnih kupaca i koncesionara je napretek.

Srećom, kako se bliže parlamentarni izbori, vlada je, ne želeći sukobe s pukom i klerom, povukla zakonske izmjene iz hitne procedure, no to, misle aktivisti, ne znači da je bitka za vodu završila.

Vjeran Piršić iz građanske udruge Eko Kvarner upozorava da bi se zakonski prijedlog mogao vratiti u Sabor nakon obavljenih izbora. U pozadini je, tvrde aktivisti, velika priča koja se pripremala godinama, a na što je upozoravano još 2002. godine u raspravama oko gradnje autoceste koja povezuje Zagreb i Split.

Sateliti sve znaju

Iako zvuči kao znanstvena fantastika, Lay tvrdi da su američke korporacije satelitima snimile cijeli planet i točno znaju koliko koja zemlja ima prirodnih resursa. Hrvatska je, kaže ovaj znanstvenik, treća zemlja na svijetu kada se u omjer stave površina i vodno bogatstvo koje se ispod nje nalazi te osma zemlja na svijetu po količini vode po stanovniku.

"Amerikanci to znaju i u našoj političkoj situaciji je namjera da se s tim trguje“, misli Lay i dodaje da bi to za svakoga bio odličan posao – kupiti za male novce i puno zarađivati u budućnosti. Istovremeno u Hrvatskoj ne postoje osviještene elite koje bi usko surađivale sa stručnjacima uz čiju bi se pomoć od ovog prirodnog resursa napravila punionica hrvatskog proračuna za razvoj znanosti ili zdravstva.

Bolivijski poučak

Da ova priča nije bez osnova, kaže i Piršić navodeći kako su slični scenariji već viđeni u brojnim zemljama u kojima su aktivne svjetske korporacije poput Bechtela, Coca-Cole i Nestlea. Za njega su ove tri kompanije katastrofa za vodna gospodarstva diljem svijeta. Pri tom upozorava na Boliviju u kojoj su izbili masovni oružani neredi, a nakon što je po tom modelu privatizirano vodno gospodarstvo.

S druge strane, Svjetska banka gdje god dođe traži privatizaciju svega i svačega, pa čak i vodnih izvora. A upravo je kroz naše najveće ležište pitke vode, dolinu rijeke Gacke, prošao Bechtel gradeći auto cestu, pri čemu je pokupio vrijedne podatke, a za njim je došla i Coca-Cola, navodi Piršić.

Lisica u kokošinjcu

Naime, po svojoj ljepoti i čistoći svjetski poznata rijeka Gacka je uvrštena u Regionalnu partnersku inicijativu za očuvanje voda 'Očuvajmo i oživimo rijeku - Svaka kap je važna' koju su pokrenuli Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i Coca-Cola, što dijelu ekološki aktivista nije po volji. "Dovođenje Coca-Cole na rijeku Gacku je kao dovođenje lisice u kokošinjac. Pogledajte informativne plakate na Majerovu vrilu, izvoru rijeke Gacke, gdje nemate njihov uobičajeni logotip, već neki neobičan zeleni logotip Coca-Cole“, navodi Piršić.

I on misli kako je situacija na terenu potpuno snimljena i to ne samo satelitima. Kaže da s najdetaljnijim podacima raspolaže Ina, koja je prije no što je prodana strancima detaljno sondirala cijelu Hrvatsku.

Moguću hrvatsku budućnost Piršić ilustrira slučajem iz Vrbovskog u kojem 3 i pol tisuće ljudi koristi neispravnu vodovodnu vodu zagađenu izljevima iz septičkih jama. Upravo zbog tog razloga, tamošnji dječji vrtić kupuje pitku vodu. Obzirom da se u Hrvatskoj ne ulaže u vodovode, moguć je i scenarij prema kojem bi se se koncesije na punionice vode dale stranim korporacijama, dok bi istovremeno vodovodi mogli postati zagađeni i neupotrebljivi.

Demokracija ili dominacija

Za Laya je trgovanje vodnim resursima ravno izdaji pa kaže treba pronaći upravljače koji neće dopustiti strancima da odlučuju o o načinima i korištenju voda. Smatra da se trgovinom namjerava podilaziti Sjedinjenim Državama kao i jače odškrinuti vrata Europske unije.

Što se tiče izvora pitke vode na pojedinim lokacijama u Hrvatskoj, dr. Božičević kaže da su oni rezultat dugogodišnjih ispitivanja, bušenja i zahvata učinjenih u prošlosti. Oni zaista jesu hrvatsko bogatstvo, no do kada će to ostati, prvenstveno ovisi o hrvatskoj stvarnosti zagađenoj korupcijom i privatizacijom. Napominje da se radi o istinskom vodnom blagu koje može postati nesreća ukoliko Hrvatska s njime ne bude raspolagala razumom brižnog vlasnika i čuvala ga kao što se svako blago čuva.

"Vodno gospodarstvo je plodno tlo za različite oblike korupcije, a voda je moć. Kada kontrolirate vodu, tada kontrolirate populaciju bolje nego uz pomoć energije, nafte i hrane“, misli Piršić i navodi primjer Jemena koji ne može svim svojim stanovnicima osigurati dvije litre pitke vode dnevno, što je temeljno ljudsko pravo. "U slučaju ovakve kontrole imate dominaciju, zaboravite na demokraciju, razvoj i sve ono u što se u ovom trenutku kunemo“, zaključuje osnivač udruge Eko Kvarner.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. ur.: D. Dragojević