Moja Europa: Povuci-potegni na BiH način

U idućih šest mjeseci Republika Srpska želi se povući iz institucija zajedničke države, čak i iz Vojske BiH. To je odlučio parlament u Banja Luci i tada su se upalile crvene lampice koje označavaju alarm. Hoće li Milorad Dodik, lider srpskih nacionalista u BiH svoje najave pretočiti u djela? Što je cilj? Je li ovo početak eskalacije? Hoće li opet biti rata?

Sva ova pitanja su pogrešna. Planovi, ciljevi, erupcije, čak i emocije koje se međusobno rasplamsavaju, sasvim su strani političkom modelu koji se u toj zemlji razvijao posljednjih 25 godina. Stranke tapkaju korak naprijed, pa korak natrag - a razmak među ostaje uvijek isti. To je načelo povlačenja konopca, neprestano se vuče i ne popušta ni centimetar, noge se čvrsto „ukopa” u zemlju. Temeljne tehnike ove sportske discipline, koje primjenjuju bh. političari su malobrojne i vrlo pregledne.

Jasna pravila

Onaj tko barata tim tehnikama, taj je spreman za bavljenje politikom u Bosni i Hercegovini i oko BiH. No, za razliku od sporta, u bh. politici nema oznaka koje pokazuju u kojem je trenutku neki od natjecatelja pobijedio. Natjecanje se jednostavno nastavlja, ono se stalno nastavlja.

Ekipe su u povuci-potegni natjecanju strukturirane po jasnim načelima. Na prvom mjestu, dakle oči u oči s protivnikom, stoji najslabiji član tima, ali onaj koji svakako treba prijeteći pokazati zube protivnicima. Milorad Dodik, srpski član tročlanog Predsjedništva BiH, idealan je za ovu poziciju. On nije ni politički a ni ekonomski „teškaš”, ali ga zato bije glas da je gadan provokator i nacionalistički tvrdolinijaš.

Njegov pandan na drugoj strani je Visoki predstavnik u Sarajevu, Nijemac Christian Schmidt. Neiskusan, ne poznaje dobro tu zemlju, bez podrške – ni u Vijeću za provedbu mira, koje je formalno nadležno za Bosnu i Hercegovinu, a ni u Vijeću sigurnosti, a čak nema ni diplomatsku podršku vlastite zemlje, koja se nakon promjene vlasti u Berlinu tek orijentira.

U povlačenju konopca skoro da nema trikova, osim jednog: ako trener kod protivničkog tima uoči manjak koncentracije, onda se konopac mora povući naglo i iz sve snage. A ako druga strana ima priliku za „osvojiti” metar prednosti uz pomoć čvrstog povlačenja konopca, onda je upravo to taj trenutak.

Vučić iza Dodika

Kada je riječ o drugoj poziciji u ekipi, ekipa bosanskih Srba ne mora strahovati. Odmah iza Dodika stoji Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije. A bez njegove podrške se bosanski Srbi ne bi usudili na tu inicijativu. Vučićev izravni protivnik je Europska komisija, koja je na Balkanu izgubila kompas, rastrgana između kontradiktornih rješenja iz Berlina, Pariza i Budimpešte.

A najjači čovjek u ovakvim borbama, takozvani „sidraš” po mogućnosti stoji na kraju, na zadnjoj poziciji. Ruski predsjednik Vladimir Putin može samo profitirati od previranja u Bosni i Hercegovini. On ne samo da može Europsku uniju vući za nos na zapadnom Balkanu, već je može i izravno oslabiti. Za razliku od Ukrajine, on ne mora zbog Bosne strahovati od kontramjera poput sankcija, ili gubitka prestiža - kao u slučaju Bjelorusije.

Najjači igrač na drugoj strani je predsjednik SAD-a Joseph Biden, koji baš i ne uživa simpatije u jugoistočnoj Europi.  SAD se koncentrira na Kinu, a uskoro će se morati, silom prilika, fokusirati i na Ukrajinu. A nakon sramote u Afganistanu, nitko ne vjeruje da bi Amerikanci svoj utjecaj mogli upotrijebiti u nekim drugim regijama u svijetu.

Zapada ima samo šest mjeseci da dođe k sebi i formira jak suprotni pol. Teško da će on doprijeti do Washingtona. Ali, barem bi se zapadnobalkanska politika Europske unije trebala poboljšati. Pravno gledano pozicija bosanskih Srba je neodrživa: „pristanak“ na zajedničke institucije iz kojih bi se sada htjeli „povući“ nije potpis ispod nekog tamo ugovora koji je moguće i raskinuti. To je više rezultat obvezujućih ustavnih odredbi.

A ako se ustavne odredbe ne poštuje, mora biti i sankcija. Za to postoji širok spektar instrumenata: kreće se od povlačenja Europske investicijske banke iz srpskog dijela BiH, pa sve do isključivanja srpskih banaka iz BiH iz međunarodnog platnog prometa.

Beograd osjetljiv na pritisak

I vlada u Beogradu osjetljivo reagira na pritisak. Ne samo da Srbija od EU-a prima pretpristupnu pomoć za svoje reforme, osim toga su i najveći investitori u Srbiji zapravo iz Europe, a ne Kine, a pogotovo ne iz Rusije. Predsjednik Vučić vješto politički balansira između Bruxellesa i Moskve. Ako mu EU okrene leđa, nema drugog izbora nego da se zaputi u rusku orbitu.

To nikako nisu dobri izgledi za ambicioznog šefa države. On bi time izgubio svoj udoban manevarski prostor, postao bi netko tko samo izvršava naređenja i više od toga – morao bi promatrati kako Kremlju bliski oligarsi „grickaju” njegovu bazu moći. Skretanje u Putinovu orbitu bio bi čisti horor i za srpsko društvo, koje ni izbliza nije toliko rusofilno kao što to sugerira Vučićeva propaganda. I Slobodan Milošević je bio zreo za pad u onom trenutku u kojem je poželio svoju zemlju uvesti u Putinovu „Euroazijsku ekonomsku uniju".

Europa još uvijek drži uzde u svojim rukama. Ali bi ih morala i - povući.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu